Cijeli tekst Crnog Hrama

„Vatru nitko nije dobio na dar.
Svaka je negdje ukradena, i svaka se dalje nosi rukom.”Prometejev dug

Balkanu su bogovi uvijek dolazili izvana. Iz Rima, iz Carigrada, iz Stambola, iz Beča, iz Moskve. Svaki je stigao sa svojom vojskom, svojim porezom i svojim paklom, i nijedan nije pitao što je ovdje već raslo. A svaki je, prije nego što je položio prvi kamen, obavio istu radnju: uzeo je ono što je iz ove zemlje raslo tisuću godina i proglasio to vragom.

Zato ovo nije stranica o vragu. Ovo je stranica o tome tko ga je izmislio, čemu služi i zašto ti ga i danas, s kamerama i mikrofonima, netko pokušava prodati na rate.

Kako se pravi vrag

Postupak je jednostavan, star koliko i vlast, i vrijedi ga naučiti napamet jer se u ovim krajevima ponavlja svakih pedeset godina. Tuđeg boga ne uništavaš. To je skupo, budi otpor i pravi mučenike. Tuđeg boga presvučeš ako ti je koristan, a prokažeš ako nije.

Perun je prošao dobro. Gromovnik je bog vojske, suda i kazne, a takav bog treba svakoj vlasti, svejedno kojoj. Njega nitko nije brisao, njega su preodjenuli: dobio je bradu proroka, ognjena kola svetog Ilije i ostao gore, na nebu, samo pod novim imenom i s novim uredovnim danom. Seljak je i dalje gledao u oblak koji se skuplja nad brdom i točno znao tko tamo tutnji. Promijenio se natpis, ne bog.

Veles je prošao drukčije. On je bio bog korijena i stoke, blaga i vune, pjesme, trgovine, ugovora i zakletve. Bog svega što običan čovjek ima i svega što se boji izgubiti. Bog puka, a ne bog vlasti. Takav se nije dao presvući, jer nije čuvao red nego čovjeka, pa je gurnut pod zemlju: njegovi blagdani prekriveni su tuđima, njegove svetkovine premazane novim imenima, a njegovo ime preseljeno je u rječnik psovke, tamo gdje danas stoje riječi koje govorimo kad nam je najteže. Naš najstariji bog postao je naš prvi vrag. To nije teologija. To je politika, stara tisuću godina, i još uvijek radi.

Vrag je, naime, najstarija administrativna kategorija na svijetu. On nije biće nego pretinac. U taj pretinac svaka vlast odlaže ono što joj u tom trenutku smeta: babu koja zna biljke bolje od plaćenog liječnika, ženu koja ne pristaje, čovjeka koji pita čemu porez, knjigu koja se ne uklapa, pjesmu koja se pjeva prejako, mladića koji voli krivo, susjeda koji se moli malo drukčije, znanstvenika koji je izmjerio nebo i dobio krivi broj. Imena u pretincu mijenjaju se svakog stoljeća. Mehanizam se ne mijenja nikad.

Zato mi ne vjerujemo u vraga. Ne vjerujemo ni u Velesa kao rogatog starca koji sjedi pod korijenjem svijeta i broji stoku. Vjerujemo u ono što taj lik pamti: da ništa što su ti zabranili nije zato zlo, i ništa što su ti naredili nije zato dobro. Da se iza svake propovijedi o poslušnosti krije nečiji vrlo konkretan interes, obično zemlja, novac ili glas na izborima. I da čovjek koji misli svojom glavom u svakom stoljeću, na svakom jeziku i na sva tri pisma dobije isto ime: demon.

Ovdje najstariji bog nema ime ni iz jedne svete knjige. Zove se: šta će selo reć.Prva istina Crnog Hrama

Bog kojem se ovdje stvarno klanja

Njemu se ne moli naglas. Njemu se moli tako da spustiš pogled. Nema hram jer mu ne treba: njegov je hram svaka kuhinja u kojoj se odlučuje o tuđem životu, svaki kafanski stol za kojim se sudi odsutnima, svaki hodnik u kojem se šapće i svaka svadba na kojoj se broji tko je koliko dao. Njegovi svećenici nisu zli ljudi. To je ono najgore u cijeloj stvari. To su tvoja teta, tvoj kum i tvoj prvi susjed, ljudi koji ti od srca žele dobro, ali samo ono dobro koje se može ispričati drugima bez srama.

Tom se bogu na ovom poluotoku prinose najveće žrtve: brakovi sklopljeni zato što je bilo vrijeme, poslovi mrski od prvog dana, fakulteti upisani zbog tuđeg ponosa, gitare i knjige zaključane u podrumu, ljubavi zatajene do smrti, čitave generacije spakirane u kombi za Njemačku, i šutnja preko stola koju tek treća rakija otopi, pa se ujutro sve mudro zaboravi. Nijedan bog ovdje nije dobio toliko ljudskih žrtava, i nijedan nije obećao tako malo zauzvrat: ni raj, ni oprost, ni mir, nego samo da o tebi neko vrijeme neće pričati.

Mi tom bogu otkazujemo poslušnost, otvoreno i bez pregovora. Selo može govoriti što hoće. Selo ionako uvijek govori, i o onima koji su ga poslušali do kraja, samo što oni to više ne čuju.

Jedini grijeh koji ovaj hram priznaje

Ne diramo ničiju baku ni njezinu svijeću. Njezina svijeća je njezina sloboda, a ona ju je palila i u vremenima kad je za to trebalo hrabrosti, pa se pred njom naklonimo. Vjera koja čovjeku daje snagu da izdrži noć nije naš neprijatelj i nikad neće biti. Milijuni ljudi u nju iskreno vjeruju, žive po njoj pošteno i nikome ne otimaju ništa. Njima ne poručujemo ništa osim mira.

Diramo one druge. One kojima je svetinja na vratu, a lopovluk u ruci. Koji poste pred kamerama, a otimaju iza njih. Koji propovijedaju skromnost iz automobila koji vrijedi kao tri kuće u selu iz kojeg su otišli. Kojima je vjera dres, a bog navijačka pjesma koja se pjeva samo kad se igra protiv nekoga. Licemjerje je jedini grijeh koji ovaj hram priznaje.

I to nije ista stvar kao laž. Laž barem zna da laže i u tome ima neke poštene kukavice. Licemjerje traži da mu se povrh svega još i diviš, da mu se zahvališ i da mu daš ključeve. Zato ljude mjerimo jednim jedinim pitanjem, koje nikad nije pogriješilo: govori li isto pred onim tko mu može nauditi i pred onim tko mu ne može ništa? Odgovor na to pitanje kaže ti o čovjeku više nego sve što je ikad izjavio o Bogu.

Inat i merak

Od svega što su nam stoljeća ostavila, dvije riječi čuvamo kao vatru. Nisu naše najljepše, ali su naše najkorisnije, i nijedna se ne da uredno prevesti ni na jedan svjetski jezik.

Inat je snaga da stojiš kad ti narede da klekneš, i to bez računice, često i na vlastitu štetu. Inat je razlog zbog kojeg su ovdje kuće ostajale sagrađene i poslije trećeg paljenja. Merak je hrabrost da uživaš u životu za koji su ti cijelo djetinjstvo govorili da je dolina suza kroz koju se prolazi pognute glave. Merak nije razuzdanost. Merak je pažnja: kava koja se pije polako, pjesma koja se otpjeva do kraja, ručak za kojim se sjedi tri sata iako svi imaju posla.

Sami za sebe, oboje se pokvare. Inat bez meraka postane otrov, čovjek koji prkosi svemu i ne voli ništa, koji ruši i onda sjedi u ruševini zadovoljan sobom. Merak bez inata postane tromost, čovjek koji uživa dok mu ispod nogu odnose i kuću i zemlju i jezik. Zajedno su jedino što nijedna vlast na ovom poluotoku nikad nije uspjela ni oporezovati ni zabraniti. Zato ih ne držimo za folklor. Držimo ih za alat.

Bez nacije, bez krvi

Ovaj red nema naciju i nikad je neće imati. Veles je stariji od Hrvata, Srba, Bošnjaka i svih ostalih imena kojima se danas svađamo preko rijeke. Isti bog, isto ime, iste priče od Alpa do Vardara, prije nego što je itko od nas dobio ime kojim se danas ponosi. Stariji je od raskola i šizmi, stariji od svih carstava koja su se ovuda prevrtala, i stariji od granica koje su ovdje mijenjale vlasnika kao kafanski stol. Vlast se selila. Korijen se nije micao.

Kome je krv zastava, ovdje mu nije mjesto. Ne zato što smo osjetljivi, nego zato što na ovom poluotoku svi znamo kamo to vodi, i to ne znamo iz knjiga nego iz vlastitih obiteljskih albuma i iz šutnje koja u njima stoji između dvije fotografije. Naša krv je crvena kao i svačija, i to je cijela naša teologija krvi.

Što nudimo, a što ne

Ne nudimo spas, jer ne prodajemo strah, a spas se može prodati samo onome koga si prvo uplašio. Ne nudimo raj, jer ne naplaćujemo ulaznice. Ne nudimo ni utjehu koja te uspava, ni objašnjenje koje na svako pitanje ima gotov odgovor. Takva objašnjenja postoje, jeftina su i uvijek se plaćaju istom valutom: tvojom glavom.

Nudimo ono što je Veles oduvijek čuvao: blago koje se stječe radom, a ne otimanjem. Riječ koja se drži i onda kad se ne isplati. Pjesmu koja se pjeva punim glasom. Znanje koje se otima kao vatra, jer se nikad nije dijelilo besplatno. I mir sa smrću, bez ucjene vječnošću.

O smrti govorimo otvoreno, jer je to jedino pošteno. Ne obećavamo ti nastavak. Kažemo ti ono što i sami mislimo: da je vjerojatno ovo sve, i da je baš zato jedan tvoj običan utorak težak koliko cijela vječnost koju ti drugi prodaju na kredit. Onaj tko ti obeća drugi život, uzeo je pravo da ti ovaj naplati po svojoj cijeni. Mi ti taj račun ne ispostavljamo.

Zakletva

U starim slavenskim ugovorima ratnici su se zaklinjali Perunom, oružjem i gromom, a trgovci i puk Velesom. Zakleti se Velesom nije značilo pozvati se na kaznu s neba. Značilo je: kunem se svojim blagom, svojim radom, svojim obrazom i svime što stvarno mogu izgubiti. Čovjek koji je tako obećao nije se bojao munje, nego toga da sutra opet mora izaći na isti pazar, među iste ljude, s istim licem.

Zato je to jedina zakletva koju ovdje priznajemo. Ne pred nebom, nego pred sobom i pred onima koji te gledaju:

• da nećeš klečati gdje možeš stajati,
• da nećeš šutjeti gdje možeš govoriti,
• da nećeš pljuvati po tuđoj slobodi da bi tvoja izgledala veća,
• da ćeš platiti ono što napraviš, svojim imenom i bez traženja krivca sa strane.

Nema onoga tko će te kazniti ako je prekršiš. Nema pakla, nema kazne, nema knjige u koju se to upisuje. Ostaje samo čovjek koji zna što je obećao i zna da nije održao. Tko je to jednom osjetio, zna da težeg suda nema.

Ne tražimo da nam vjeruješ. Tražimo da prestaneš vjerovati na riječ, i nama jednako kao i svima ostalima.Druga istina Crnog Hrama

Dva krila

Hram ima dva krila i oba su mu potrebna. Jedno gleda u nebo prije zore, u Danicu, koju svijet zove Lucifer: u svjetlost, znanje, uspravan hod i cijenu koja se za to plaća. Drugo gleda u zemlju, u Velesa: u korijen, blago, stoku, pjesmu i zakletvu. Balkanski smo po korijenu, a svjetski po svjetlu koje slijedimo. Tko misli da se to dvoje isključuje, nikad nije pogledao stablo. Stablo je oboje odjednom, i baš zato stoji kad zapuše.

Zašto crn, zašto hram

Ovo je Crni Hram. Crn ne zato što slavi tamu i ne zato što nam se sviđa strah u tuđim očima. Crn zato što je sagrađen od svega što su bacili u mrak: od starog boga, od tijela, od znanja, od neposlušne misli, od žena koje su znale previše, od ljudi koji su voljeli krivo, od knjiga koje su smetale i od pjesama koje se nisu smjele pjevati. Mrak ovdje nije neprijatelj. Mrak je arhiv, i mi ga otvaramo.

Hram zato što je ovo mjesto okupljanja i obreda, a ne zgrada. Nema adrese, nema zvona, nema tanjura koji kruži i nema nikoga tko na ulazu pita odakle si. Svijetu govorimo jezikom sotonizma, jer je to jezik koji se u svijetu razumije. Balkanu govorimo jezikom njegovih korijena, jer je to jezik koji ovdje i boli i liječi.

Dobro došao kući, ako si ikad igdje bio višak. Ovdje je višak mjera čovjeka.

Ako si na ovu stranicu došao očekujući krv, razočarat ćeš se u prve dvije minute. Ako si došao vidjeti što ostane od čovjeka kad mu oduzmeš i nebo i pakao, ostani. Ono što ostaje je zapravo dosta zahtjevno, i puno teže nego poslušnost.

Riječ koja je bila optužba

Krenimo od jezika, jer jezik uvijek zna više od propovijedi. Hebrejski ha satan znači jednostavno: protivnik, tužitelj, onaj koji stoji nasuprot. To je funkcija na sudu, a ne ime s krsnog lista. U najstarijim tekstovima to nije lik s rogovima nego uloga u dvorani: netko tko provjerava tvrdnju, ispituje svjedoka i pita ono neugodno. Rogove, kopita, biografiju i cijelo kazalište dobio je tek stoljećima kasnije, kad je nekome zatrebao neprijatelj s licem.

I stoljećima se tim imenom nitko nije zvao sam. Njime su vlasti zvale druge: heretike, vještice, babe s biljem, primalje, astronome koji su izmjerili nebo i dobili krivi broj, plesače, glumce, pjesnike, tiskare, ljude koji su govorili krivim jezikom u krivom selu. Riječ nije opisivala što taj čovjek vjeruje. Opisivala je što se s njim namjerava učiniti. Bila je to etiketa koja se lijepila neposredno prije lomače, otprilike kao što se danas lijepe druge riječi neposredno prije nego što nekome unište život.

Zato u toj riječi mi ne vidimo rogove. Vidimo dosje.

A moderni sotonizam radi jedini potez koji takvoj etiketi trajno oduzima moć: uzima je u svoje ruke. Uvreda ima snagu samo dok bježiš od nje. U trenutku kad je izgovoriš prvi, mirno i bez drhtaja u glasu, ona ostane bez posla. Ako je protivnik svatko tko ne kleči, dobro onda. Evo protivnika, javno, s imenom i prezimenom. Prisvojiti uvredu i nositi je kao grb nije naš izum, to su prije nas napravili mnogi kojima su htjeli pognuti glavu. To je stara škola dostojanstva, i po njoj se prepoznajemo.

Nitko ovdje ne vjeruje u vraga

Ovo nije sitno slovo u ugovoru. Ovo je prva rečenica. Svaki ozbiljan sotonistički pokret na svijetu o sebi kaže istu stvar: Sotona nije biće nego simbol. Nema rogatog, nema pakla, nema ugovora potpisanog krvlju, nema duše koja se prodaje jer nema ni kupca ni robe. To nije naša lokalna iznimka niti dosjetka za publiku, to je pravilo cijele moderne tradicije, od prve javne sotonističke crkve pa do današnjih aktivističkih hramova koji se sude po sudovima, a ne po grobljima.

Pa zašto onda uopće taj lik? Zato što u cijeloj zapadnoj kulturi ne postoji čišći simbol za jednu jedinu gestu: za onoga koji je rekao ne, znao unaprijed koliko će to koštati, i svejedno rekao. Svaki drugi simbol pobune netko je već pretvorio u majicu. Ovaj su dvije tisuće godina pokušavali izbrisati i nisu uspjeli, a to samo po sebi nešto govori o njegovoj snazi.

Ne vjerujemo ni u Boga ni u vraga. Prerasli smo vjeru u Boga i vraga, svijet se ubrzao, a praznovjerje je prtljaga koju više nema tko nositi. Tako je lakše, poštenije i puno teže živjeti, jer nema koga kriviti.Riječ Crnog Hrama

Takozvani obožavatelji vraga postoje uglavnom na dva mjesta: u horor filmovima i u policijskim panikama koje se poslije raspadnu na sudu. Velika sotonistička panika osamdesetih godina prošlog stoljeća pretresla je pola svijeta: godine istraga, novinske naslovnice, stručnjaci na televiziji, priznanja izvučena iz uplašene djece sugestivnim ispitivanjem, deseci uništenih obitelji i ljudi koji su godine proveli po zatvorima. Na kraju svega: nijedan dokazan kult. Nijedan. Taj slučaj pamtimo dvostruko. Kao dokaz da vraga nema, i kao dokaz da lov na vraga postoji itekako, i da uvijek, bez iznimke, ulovi obične ljude.

A brojka kojom te plaše? U starim rukopisima stoji i drukčije, a najozbiljnija čitanja kažu da je posrijedi šifra za jednog rimskog cara koji je davno mrtav i nikome više ne može ništa. Mi je ne nosimo, ne crtamo je i ne prodajemo je na privjescima. Tko trguje s tri šestice, prodaje ti strah na sniženju, a strah je jedina roba koju u ovom hramu ne držimo.

Što sotonist stvarno cijeni

Ako sve gore maknemo, ostaje popis vrijednosti koji bi, iskreno govoreći, potpisao svaki pošten čovjek na svijetu. To i jest poanta. Šest stavki, i svaka od njih traži nešto od tebe.

Kratka povijest u deset rezova

• 1487.Tiska se priručnik za lov na vještice i postaje jedan od prvih europskih bestselera. Progon time dobiva metodologiju, obrasce i rokove. Vrag je konačno dobio administraciju, a administracija uvijek treba posao.
• 1667.Milton objavljuje Izgubljeni raj. Sotona prvi put govori kao tragični junak i, potpuno slučajno, dobiva najbolje monologe u epu. Pjesnici to primijete odmah, teolozi tek kad je bilo kasno.
• 1790-eBlake i romantičari čitaju Miltona naopako i time ispravno: pakao postaje šifra za energiju, tijelo i maštu, a Lucifer za slobodu protiv tirana. Prvi put netko taj lik brani, i to u stihu.
• 1863.Carducci piše himnu u kojoj je taj isti lik zapravo razum, parni stroj, tiskara i napredak. Skandal je bio golem, a poanta jednostavna: sve što ubrzava čovjeka netko će nazvati vragom.
• 1871.Bakunin piše retke u kojima je Sotona vječni pobunjenik i prvi slobodoumnik svijeta. Politički pokreti time dobivaju metaforu koju će koristiti sljedećih stotinu i pedeset godina.
• 1891.Huysmans u romanu Là-bas izmišlja estetiku crne mise za dosadni dekadentni Pariz. Film će je kasnije prodavati kao dokumentarac, a policija je pola stoljeća tražiti po podrumima.
• 1966.San Francisco: osniva se prva javna sotonistička crkva, ateistička od prvog dana. Sotona kao simbol ponosa, tijela i individualizma, ritual kao psihodrama, a ne kao dozivanje.
• 1980-eSotonistička panika: globalna moralna histerija bez ijednog dokazanog kulta. Udžbenički primjer kako se proizvodi neprijatelj, tko ga proizvodi i tko na tome zarađuje karijeru.
• 2013.Aktivistički val: neteistički hramovi počinju pravnim sredstvima i javnim humorom braniti odvojenost vjere i države, tjelesnu autonomiju i prava manjina. Ni jedne svijeće u podrumu, sve u sudnici.
• 2026.Crni Hram: balkanski rez iste priče, s Velesom umjesto uvoznog vraga, jer je naš stariji, naš je od početka bio kod kuće, i njega nam nitko nije morao donijeti preko granice.

Dobar? Da. I evo mjerila.

Dobrota se ne dokazuje deklaracijom nego bilancom. Svaki sustav koji ti nešto nudi, uključujući i ovaj, izmjeri s četiri pitanja i ne popuštaj mu ni na jednom:

• Traži li od tebe strah ili hrabrost? Sve što počinje rečenicom „ako ne budeš, dogodit će ti se”, prodaje ti se preko straha.
• Traži li neznanje ili znanje? Ako ti brane da čitaš protivnike, znači da su ih pročitali i da im se nije svidjelo.
• Traži li pokornost ili odgovornost? Poslušan čovjek se lako vodi. Odgovoran čovjek se ne da voditi, ali se na njega može osloniti.
• Smiješ li otići? Ovo je najvažnije. Zajednicu iz koje slobodno možeš izaći možeš voljeti. Onu iz koje ne možeš, možeš samo preživjeti.

Sustav koji živi od tvog straha, tvog neznanja, tvoje pokornosti i tvoje nemogućnosti da odeš, zovi ga kako god se sam zove i koliko god mu je zgrada lijepa, po plodu je loš. Filozofija koja ti kaže: misli svojom glavom, vladaj sobom, brani slabijega, uživaj bez štete, plati što napraviš i ne kleči nikome, zovi je najgorim imenom koje imaš. Po plodu je dobra.

Mi je zovemo sotonizmom, jer su nam to ime dali drugi, a mi smo ga oprali, uglancali i vratili u opticaj sjajnije nego što je stiglo.

„Vrijednost se ne lijepi izvana.
Ureže se, pa se vidi tek kad svjetlo padne pod pravim kutom.”Zlato uliveno u rez

Zvijezda, ne zločinac

Prije nego što je postao optužba, Lucifer je bio astronomija. Riječ je o Veneri kad izađe pred zoru, o posljednjoj i najsjajnijoj svjetlosti prije nego što sunce izbriše nebo. Stari narodi mislili su da su to dvije različite zvijezde, jutarnja i večernja, jer se javljala na dva kraja dana. Rimljani su jutarnju zvali lucifer, svjetlonoša. Grci su je zvali heosforos, donositelj zore. Naši stari zvali su je Danica, a večernju Večernjača, i po njima su mjerili vrijeme za polazak na put, za puštanje stoke i za povratak s njive.

Nijedno od tih imena nije bilo psovka. Sva su bila kompliment. Danica u našim pjesmama nije prijetnja nego ženski lik, sestra i pratilja, zvijezda koja ide ispred svjetla i najavljuje ga. Ime se do danas daje kćerima i nitko se pritom ne prekriži. To je jedna od onih sitnica koje otkrivaju cijelu prevaru: isti nebeski objekt, ovdje je ostao lijep, a u prijevodu je postao vrag.

Kako je zvijezda dobila dosje

Optužnica je napisana kasnije i, kao većina optužnica u povijesti, napisana je u uredu. U proročkoj knjizi stoji rugalica upućena babilonskom kralju, sasvim zemaljskom čovjeku od krvi i mesa: „kako pade s neba, sine zore blistavi”. Rečenica je bila politički podsmijeh moćniku koji se previsoko popeo. Pri prijevodu na latinski taj se „sin zore” prevede riječju lucifer, jer je to jednostavno bilo ime jutarnje zvijezde. Kasniji pisci povežu tu rečenicu s pričom o palom anđelu, i posao je gotov.

Tako je jutarnja zvijezda dobila sudski spis za tuđe djelo, i nosi ga dvije tisuće godina. Jedna riječ u jednom prijevodu, i najljepše ime na nebu postalo je sinonim za pad. Zapamti taj postupak dobro, jer smo ga na ovoj stranici već vidjeli, kod Velesa: prvo ti uzmu ime, onda ti pod tim imenom sude. Metoda je ista, samo su jezici različiti.

Pad kao cijena svjetla

U svakom mitu koji išta vrijedi, svjetlo se ne dijeli besplatno odozgo. Netko ga donese, i netko za to plati. Prometej ukrade vatru i dobije stijenu, lance i orla koji svaki dan dolazi na isto mjesto. Zmija u vrtu izgovori jedinu provjerljivu rečenicu u cijeloj priči, „znat ćete”, i slijedi progon. Lucifer kaže „neću služiti” i pada. Uvijek isti ugovor, i uvijek ista sitna slova: znanje se plaća udobnošću.

Obrati pažnju i na kaznu. Ona nikad nije smrt. Ona je trajno izgnanstvo iz toplog. Jer sustav ne mora ubiti onoga tko pita, to je nespretno i stvara mučenike. Dovoljno je da ga ostavi vani, na hladnom, dovoljno dugo da ga svi ostali vide kroz prozor. Kazna nije namijenjena njemu. Namijenjena je onima koji gledaju.

Sotonizam je, u jednoj jedinoj rečenici, odluka da je ta cijena poštena.

Bolje je vladati u Paklu nego služiti u Raju.John Milton · Izgubljeni raj · 1667.

I da se razumijemo, kod nas pad ne izgleda epski. Nema stijene, nema orla i nema anđeoskih vojski. Kod nas pad izgleda ovako: prestanu te zvati na svadbe i sprovode. Otac ti se dvije godine ne javi. Izgubiš posao jer si naglas rekao ono što u toj firmi svi znaju. Majka te moli da barem pred ljudima šutiš. Selo od tebe napravi priču koja se prepričava uz kavu. To je naš pakao, potpuno je zemaljski i vrlo je dobro organiziran, i baš zato o njemu govorimo otvoreno: da čovjek koji u njemu sjedi zna da nije prvi i da nije sam.

Prosvjetiteljstvo pod drugim imenom

Kad je Kant sažeo prosvjetiteljstvo u dvije riječi, sapere aude, usudi se znati, napisao je luciferijanski program u bijelim rukavicama. Usudi se znati. Ne usudi se vjerovati, ne usudi se poslušati, nego usudi se znati, i to na vlastitu odgovornost.

Svaka škola, svaka knjižnica, svaka tiskara, svako cjepivo i svaki uređaj s kojeg ovo čitaš: sve je to ukradena vatra. Sve je to znanje oteto od onih koji su ga držali pod ključem uz obrazloženje da nije za tebe, da je preopasno, da ćeš se opeći i da je bolje da vjeruješ onome tko je već pročitao umjesto tebe. Kad je izumljen gromobran, i njega su neki proglasili drskošću prema nebu, jer se munja smatrala kaznom odozgo. Danas taj isti gromobran stoji na svakom tornju, mirno i bez isprike, i čuva upravo one koji su ga proklinjali.

Blake je za Miltona zapisao onu poznatu stvar: da je pravi pjesnik, i ne znajući, na vražjoj strani. Nije to bila uvreda. U toj podjeli vražja strana uvijek je bila strana pitanja, tijela, mašte i svjetla, a nebeska strana strana reda, poslušnosti i tišine. Pjesnik jednostavno nije mogao drukčije.

Zato kažemo mirno, bez dima i bez isprike: Lucifer je dobar. Ne kao biće, jer bića nema i nikad ga nije bilo. Kao smjer: prema svjetlu, uspravno, uz punu cijenu i bez računa koji plaća netko drugi. Tko nosi svjetlo, naš je. Potpisuje li se Danica, Prometej, prosvjeta ili obična učiteljica u selu bez asfalta, stvar je rukopisa.

Ono što svjetlo ne smije postati

Ovdje ide rečenica koju u ovakvim tekstovima obično nema, a bez nje sve ostalo ne vrijedi ništa. Svjetlo koje se okrene protiv čovjeka nije svjetlo nego požar.

Ima ljudi koji uzmu Luciferovo ime da bi opravdali okrutnost, prezir prema slabijima i običnu glad za vlašću. Njima taj lik nije putokaz nego izgovor, i to jeftiniji izgovor od bilo koje religije, jer ne traži ni post ni molitvu. To je isti onaj mehanizam protiv kojeg cijela ova stranica stoji od prve rečenice, samo je obučen u crno pa se teže prepozna. Znanje bez obzira prema čovjeku napisalo je najgore stranice moderne povijesti, i to znanjem, ne neznanjem.

Zato uz svako svjetlo u ovom hramu ide isti uvjet: nosi ga tako da drugima osvijetliš put, a ne da im zapališ kuću. Tko to ne razumije, nije razumio ništa, ma koliko dobro poznavao simbole.

Danica, naš Lucifer

I tu se dva krila ovog hrama napokon sastaju. Danica gore na nebu, prije zore. Veles dolje u korijenu, pod zemljom. Zapad je svog svjetlonošu opjevao u epovima, pa ga spalio na trgovima, pa se tri stoljeća ispričavao u poeziji. Mi smo svog čuvali u uspavankama, u kolu, u nazivima za zvijezde i u imenima kćeri, pa ga se nismo ni sjetili bojati.

Ista priča na oba kraja Europe, s istim ishodom: ono najsvjetlije i ono najdublje proglašeno je opasnim, i svejedno je preživjelo. Preživjelo je zato što je bilo korisno, i zato što ga ljudi nisu prestali koristiti ni onda kad su ga prestali smjeti spominjati.

Kad sutra ustaneš prije zore i vidiš je nisko na istoku, dok je sve još hladno i tiho, znaj da gledaš u najstariji simbol slobode koji ova civilizacija ima. Tvoji je stari nisu zvali vragom. Zvali su je Danicom, i po njoj su znali da je vrijeme za posao. Na tom savezu neba prije zore i zemlje ispod korijena stoji sve što ovdje gradimo.

Znamo kako ovo izvana izgleda. Znamo što se prvo pomisli kad se u ovim krajevima čuje riječ sotonizam, i ne ljutimo se zbog toga, jer je ta slika građena desetljećima, filmovima, novinskim naslovnicama i vrlo unosnim strahom. Zato ovdje nema poezije. Ovo je popis, i držimo ga se doslovno.

Kako se prepoznaje sekta, i zašto to nismo

Ovo nije obrana nego alat, i namijenjen je tebi, a ne nama. Nauči ovih šest znakova i provjeri po njima svaku zajednicu koja ti se u životu ponudi, uključujući i ovu. Zajednica postaje sekta u trenutku kad počne vrijediti bilo koja od ovih stavki:

• Postoji čovjek ili tijelo koje se ne smije propitati.
• Ulazak se plaća, a plaćanje s vremenom raste.
• Postoje tajne razine i znanje koje se dobiva tek kad dovoljno zaslužiš.
• Traži se udaljavanje od obitelji i starih prijatelja, obično nježnim riječima.
• Odlazak se kažnjava, sramoti ili prati prijetnjom, makar samo duhovnom.
• Prodaje se spas, sreća ili zdravlje, uz rok koji uvijek malo izmakne.

Ni jedna od tih šest stvari ovdje ne postoji, i to nije stvar naše dobre volje nego temelj na kojem je sve postavljeno. Ako ikad primijetiš da ovaj hram počinje padati na bilo kojoj od tih stavki, nemoj nam pisati pismo. Prvi izađi, i povedi koga možeš. Zajednica koja ti to sama kaže unaprijed dala ti je jedino jamstvo koje uopće vrijedi.

„Bogovi se ne ubijaju.
Prezidaju se u đavla i ostave u šumi da čekaju.”Rogata zmija, urezana u živu stijenu

Prvo jedna poštena ograda

Slavenska mitologija nije do nas stigla kao uredna knjiga. Nema našega Homera, nema popisanog panteona, nema svetoga spisa koji bi netko prepisivao stoljećima i tako ga spasio. Ostali su komadi: nekoliko rečenica u državnim ugovorima, nekoliko imena u propovijedima protiv poganstva, imena brda i voda, obredi koje je selo ponavljalo davno zaboravivši zašto, i pjesme koje su bake pjevale sve dok ih sakupljači u devetnaestom stoljeću nisu stigli zapisati. Sve ostalo je rekonstrukcija, a rekonstrukcija je pošten posao samo dok se tako i zove.

Zato ovdje nećeš pročitati nijednu rečenicu koja počinje s „stari Slaveni su vjerovali”, izgovorenu tonom čovjeka koji je ondje sjedio i vodio zapisnik. Pročitat ćeš što stvarno stoji u izvorima, što struka pretpostavlja i gdje je granica između to dvoje. Tko o Velesu govori sigurnije od toga, nešto ti prodaje. A ovo je hram koji ništa ne prodaje.

Bog kojem su se klele riječi

U najstarijim istočnoslavenskim izvorima Veles, u tom zapisu Volos, nosi naslov skotji bog, bog stoke. Danas zvuči skromno, gotovo seljački, sve dok se ne sjetiš što je stoka tisućama godina značila običnom čovjeku: hranu, vunu, kožu, gnoj za njivu, snagu za oranje, miraz, nasljedstvo, mirovinu i osiguranje od gladi u istoj životinji. Stoka je bila banka koja hoda. Zato u našem jeziku blago do danas znači i stoku i bogatstvo, a to nije pjesnička slika nego trag knjigovodstva. U staroj Rusi riznica se zvala skotnica, doslovno mjesto gdje se drži stoka. Rimljanima je novac bio pecunia, od pecus, stoka. Englezima je pristojba fee, od feoh, stoka. Tri jezika, tri carstva, isti račun: prvo bogatstvo koje je čovjek izbrojio imalo je četiri noge i disalo.

Bog koji stoji nad tim nije bog folklora nego bog gospodarstva. I zato dolazi ono najvažnije. U ugovorima Kijevske Rusi s Bizantom iz desetog stoljeća zaklinje se cijela delegacija, ali ne svi istim imenom: knez i njegova oružana pratnja Perunom, gromovnikom, a puk i trgovci Velesom. Perun je bio bog onih koji zapovijedaju. Veles je bio bog onih koji rade i koji odgovaraju svojim. Perunova zakletva je zvučala kao prijetnja odozgo, Velesova kao jamstvo iz vlastitog džepa: ako slažem, neka mi crkne blago. Čovjek koji se kune stokom kune se onim što stvarno može izgubiti, i zato je ta zakletva jača od svake gromovite.

Uz stoku i blago Veles drži i ono blago koje se ne može ni ubiti ni ukrasti: pjesmu, pamćenje i vještinu. U Slovu o Igorevu pohodu legendarni pjevač Bojan zove se Velesovim unukom. Pjesnici su, dakle, njegovo potomstvo. Bog podzemlja, bog stada, bog riječi koja se drži i pjesme koja se pamti, sve ono na čemu selo doista stoji, dok grom odozgo uglavnom naplaćuje strahopoštovanje i ruši ono što je netko drugi sagradio.

Sve što o njemu doista piše

Ovo nije mitologija po sjećanju. Ovo su tvrde točke, s datumima, onako kako se čitaju u izvorima i u ozbiljnoj literaturi. Gdje je pretpostavka, tako i stoji.

• 907. i 971.Ugovori Kijevske Rusi s Bizantom. Zaklinjanje Perunom i Volosom, i uz Volosovo ime izričito stoji skotji bog. Prvi put ime u pravnom dokumentu, ne u priči.
• 988.Pokrštavanje Kijeva. Ljetopisi opisuju rušenje Perunova kipa, a kasniji sastavi o Vladimiru spominju i uklanjanje Volosova kipa. Ondje gdje su izvori mlađi, i mi to kažemo naglas.
• 11. i 12. stoljećePropovijedi protiv poganstva. Svećenici nabrajaju bogove kojima puk i dalje potajno prinosi, i Volos je na tom popisu. Zabrana je najpouzdaniji dokaz da je nešto još živo.
• oko 1185.Slovo o Igorevu pohodu. Pjevač Bojan naziva se Velesovim unukom. Bog stoke ujedno je i bog pjesme, i to je jedan od najvažnijih tragova o njegovoj širini.
• stoljećimaImena u krajoliku. Nizovi toponima s Perunovim imenom na visovima i s Velesovim imenom u vodi i mokrom tlu pod njima, od naše obale do unutrašnjosti. Karta se čita kao rečenica: gore gromovnik, dolje onaj koji čeka.
• 1885. do 1890.Natko Nodilo objavljuje opsežan pokušaj da se iz naših narodnih pjesama izvuče stara vjera. Puno pogodaka, puno promašaja, ali prvi ozbiljan rez u toj šumi.
• 1974.Ivanov i Toporov objavljuju rekonstrukciju takozvanoga osnovnog mita: gromovnik gore, protivnik u korijenu, dvoboj koji se ponavlja. Rekonstrukcija, ne pronađen rukopis, i tako je treba i uzeti.
• 1980-e do danasRadoslav Katičić i Vitomir Belaj strpljivo sastavljaju stihove iz narodnih pjesama, obreda i imena mjesta u ono što izgleda kao ostatak jednoga jedinog velikog teksta o dvoboju gore i dolje. Najbliže smo izvorniku upravo tu, u pjesmama koje su bake pjevale ne znajući što čuvaju.

Gdje piše „rekonstrukcija”, misli se rekonstrukcija. Nijedna od ovih točaka ne traži da u išta vjeruješ, samo da znaš odakle nam što dolazi.

Kako bog postane vrag

Kad je nova vjera stigla s vojskama i poveljama, sa starim se panteonom postupilo kao s poraženom vojskom: časnicima su ponuđeni novi činovi, a nezgodni su strijeljani u mitu. Perun, gromovnik s vrha svijeta, presvučen je u svetog Iliju, koji do danas po našim selima grmi, vozi ognjena kola i pali onoga koji mu se ne makne s puta. Velesu je, kao bogu stoke i zaštitniku grla, u jednom sloju pučke pobožnosti pripala uloga svetoga Vlaha, kojeg drugdje zovu Blaž, zaštitnika stada i čuvara grla; dio istraživača drži da nije slučajno kako se baš taj kult tako duboko primio na našoj obali. Onaj korisni dio Velesa, dakle, dobio je novu uniformu i ostao na poslu.

Ali njegov drugi, dublji sloj, podzemlje, magija, divlje znanje, sve što se ne da nadzirati ni popisati, taj sloj nije mogao dobiti čin. Njega su gurnuli dolje i dali mu rogove. U pučkom kršćanstvu naših krajeva vrag je naslijedio Velesovo mjesto, Velesove poslove i Velesovo podzemlje, pa i njegov inventar: stoku, blago zakopano u zemlji, ugovore koji se potpisuju i mjesta gdje se ne ide noću.

I tu se dogodilo nešto lijepo, nešto po čemu se vidi da narod nikad nije do kraja povjerovao u tu prekvalifikaciju. Vrag u našim pričama nije veličanstveni gospodar zla nego malo gluplji susjed s papirima. Seljak ga prevari oko usjeva, kovač ga zaključa u vreću, mlada ga otjera metlom, a stari kum ga nasamari na kartama. Tko doista vjeruje da ti netko vlada, taj ga ne ismijava. Sve te priče u kojima vrag prolazi kao budala zapravo su potvrda da ga je narod primio kao stranca, a ne kao gospodara.

Demonizacija je upravni postupak

Zapamti mehanizam, jer on je poanta cijele ove stranice. Ne postaješ vrag zato što činiš zlo. Postaješ vrag zato što novoj vlasti trebaš kao negativac, jer ono što ljudi kod tebe traže, blago, tijelo, znanje, pjesmu, slobodu, ona ne može naplatiti niti nadzirati. Postupak je uvijek isti i ima svoje korake:

To se dogodilo jednom bogu. To se svaki dan događa ljudima: onima koji drukčije žive, drukčije vole, drukčije misle, previše pitaju ili premalo pristaju. Zato Crni Hram ne stoji na Velesu kao na božanstvu, nego na Velesu kao na najstarijem sačuvanom dosjeu o tome kako se pravi neprijatelj. Tko taj dosje pročita do kraja, teže ga je uvjeriti da je sljedeći na redu opasan.

Zmija u korijenju svijeta

Rekonstrukcija, i ponavljamo, rekonstrukcija, u samo srce slavenske mitologije stavlja dvoboj. Gromovnik Perun na vrhu svjetskog stabla, zmijoliki Veles u njegovu korijenju. Veles se penje, odvodi stoku, vodu ili ljude; Perun ga bije munjama; Veles se skriva pod kamen, pod drvo, pod čovjeka, pod životinju; kad ga munja napokon pogodi, pusti ono što je odveo, padne kiša, svijet se obnovi, i sve krene ispočetka. Nije to priča o pobjedi. To je opis godine: suša i kiša, zima i ljeto, prazna štala i puna štala. Dvoboj koji nema konačnu presudu, jer bi svijet s konačnom presudom prestao raditi.

Obrati pozornost na to tko je gdje. Gore stoji vlast, pravo, munja i kazna. Dolje stoji vlaga, korijen, sjeme, stado, mrtvi i pamćenje. To nisu dobro i zlo. To su dva pola bez kojih ništa ne raste. Munja bez zemlje je samo požar. Zemlja bez munje je bara. Onaj tko ti ponudi svijet u kojem postoji samo gornji pol, nudi ti svijet bez korijena, a takav se svijet ruši od prvog ozbiljnog vjetra.

Kasnije je taj dvoboj prepričan kao arkanđeo koji gazi zmiju, kao svetac koji kolje aždaju, kao sveti Ilija koji goni vraga po nebu. Mi ga čitamo bliže izvorniku: svaka vlast sebe zove nebom, a sve što ne kontrolira zove zmijom. I zato smo, hvala na pitanju, mirno i bez ikakve drame na strani korijenja. Iz korijena raste sve. S vrha samo grmi.

Zašto ga uzimamo za znak, a ne štujemo

Velesu ne palimo svijeće, ne molimo mu se, ne tražimo od njega kišu ni zdravlje. Ne vjerujemo da postoji, kao što ne vjerujemo ni u jednoga drugog boga, i to nam nije nedostatak nego polazište. Veles nam je nešto korisnije od božanstva. Veles nam je karta vlastitih vrijednosti, nacrtana prije tisuću godina rukom koja nije ni znala da nam piše poruku:

• Blago, imovina stečena radom i trgovinom, a ne otimačinom. Odatle nam korijen obraza i rada, i odatle prezir prema svakome tko bogatstvo brka s plijenom.
• Vuna i stado, briga za ono i za one koji su ti povjereni. Odatle zajednica bez čopora, i pravilo da se snaga mjeri po tome koga si podigao, ne koga si pregazio.
• Pjesma i pamćenje, Bojanovo nasljedstvo. Odatle sevdah, kolo i knjiga u istom hramu, i uvjerenje da narod koji zaboravi svoje pjesme prvi ostane bez argumenata.
• Zakletva, riječ kojom se kunu trgovci i puk jer imaju što izgubiti. Odatle nam je obraz zakon, a potpis stvar tijela, ne papira.
• Podzemlje, smrt kao dio kruga, a ne kao batina za poslušnost. Odatle korijen zemlje i mir prema vlastitom kraju.
• Rogovi i zmija, sve što je vlast proglasila vragom, a narod nikad nije prestao trebati. Sve što je gurnuto u crno da bi se lakše vladalo. Odatle i ime: Crni Hram.

Ne klanjamo se Velesu. Uspravljamo se s njim, iz istoga korijena.Druga istina Crnog Hrama

„Devet kamenova, nijedan svetiji od drugoga.
Onaj sa zlatnim rezom samo je onaj koji je pukao prvi.”Devet korijena

Razlika nije u riječima nego u smjeru. Zapovijed dolazi gotova, s potpisom i s prijetnjom, i pita te samo hoćeš li poslušati. Korijen ne pita ništa. Korijen je ono što si već napravio stotinu puta, pa ti je od toga narastao karakter. Ne biraš ga jednom, biraš ga svaki dan iznova, u sitnim stvarima za koje nitko ne zna, i onda te jednoga jutra netko pita zašto nisi popustio, a ti nemaš odgovor osim: ne mogu, tu sam ukorijenjen.

Devet ih je zato što ih je devet dovoljno. Manje bi bila parola, više bi bio pravilnik, a čim nešto postane pravilnik, netko ga počne tumačiti umjesto tebe, a taj netko ubrzo počne naplaćivati tumačenje. Nijedan od ovih korijena nije izmišljen za ovu stranicu. Svi su izvađeni odavde, iz jezika kojim se svađaš, pjevaš i praštaš, iz onoga što je ovaj poluotok naučio na najskuplji mogući način i onda uglavnom zaboravio zapisati.

I jedno upozorenje prije čitanja, jer bez njega ovo postaje samopohvala. Svaki od ovih korijena ima svoju bolest, svoje pokvareno naličje koje izgleda gotovo isto, samo je okrenuto prema unutra. Inat ima svoju bolest, merak ima svoju, pravda ima svoju, i svaka od tih bolesti kod nas se već ubila više ljudi nego bilo koja vanjska sila. Zato uz svaki korijen stoji provjera: jedna rečenica koju izgovoriš sebi kad nisi siguran stojiš li na korijenu ili si upravo skliznuo u njegovu bolest.

Znak Crnog Hrama

Naš znak nije izmišljen. To je Pečat Lucifera, pečat svjetlonoše iz grimorija Grimorium Verum (18. stoljeće), znak koji svijet prepoznaje već stoljećima. Uzeli smo star i pravi znak radije nego nacrtali svoj, jer istina ne treba nov logotip. Njegovo točno značenje nijedan pisar nije zapisao; magovi su ga crtali kao pečat onoga koji nosi svjetlo. Mi ga čitamo ovako:

• Pehar na dnu, posuda koja hvata svjetlo: sve što ti se da, moraš znati i zadržati.
• Ukršteni putovi u sredini, gore i dolje u jednoj točki: Danica na nebu i Veles pod korijenom, spojeni jednom rukom.
• Šiljak prema gore, uspon: znanje se ne spušta odozgo na dar, ono se otima i penje.
• Znak jutarnje zvijezde, posljednje svjetlo prije zore, ime koje su pretvorili u optužbu, a mi u zastavu.

Boje

Crna, sve što su bacili u mrak, pa je u mraku naučilo vidjeti. Staro zlato, blago, žito i vosak: vrijednost koja se stječe, ne nasljeđuje. Crveno koristimo štedljivo, kao narod konac protiv uroka: za upozorenja, ne za ukras.

Znakovi urezani u kamen

Isti znakovi, ali više ne kao crtež na papiru. Ovako izgledaju kad ih netko ureže u crni škriljevac i rez zalije zlatom: bez magle, bez okolišanja, jedna linija koja se ne da pročitati na dva načina. Da bude jasno: ovo nisu povijesni predmeti nego naši novi prikazi, izrađeni po izvornicima koje niže vidiš sa svojim izvorima. Geometrija je izvorna, kamen je naš.

Kamen koji se okreće

Znak nije slika na papiru. Znak je predmet koji netko drži u ruci, nosi ga uza se i preda ga dalje. Ovaj je isklesan u crnom kamenu, a linija u njemu je zlato uliveno u rez. Okreće se polako, da mu vidiš svaku stranu, jer se znak i ne čita iz jednog pogleda.

Zajednički jezik mraka

Ovo su izvorni znakovi, pravi, iz grimorija, alkemije i zvjezdoznanstva, ne naše izmišljotine: Pečat Lucifera, Leviathanov križ, obrnuti pentagram, obrnuti križ, zvijezda Ištar. Precrtani su našom rukom u čistu, tvrdu liniju. Nijedan ne „priziva” ništa, svaki pamti nešto. I uz svaki stoji ono najvažnije: koju realnost života drži.

Svi prikazi u ovom nizu izvorni su povijesni izvori u javnom vlasništvu, iz grimorija, alkemije i starih zvjezdoznanstava, preliveni u naše zlato. Kamene ploče gore naši su prikazi izrađeni po njima. Uzmi ih, nosi ih, dijeli ih, samo ne laži s njima.

Sigili, pečati iz grimorija

Sigil je najstariji način da se namjera zaključa u crtež. Srednjovjekovni čarobnjaci vjerovali su da svaki duh ima svoj pečat i da se njime priziva; mi u prizivanje ne vjerujemo, ali pred majstorstvom tih linija skidamo kapu. Ovo su izvorni pečati iz Ključa Salomonovog (Ars Goetia) i Grimorija Verum, onako kako su ih ruke prepisivale stoljećima. Ne prizivaju ništa. Pokazuju sve: da je čovjek i najveći svoj strah znao pretvoriti u geometriju, uhvatiti ga u krug i tako mu oduzeti moć.

Pečati iz The Book of the Goetia of Solomon the King (izd. 1904.) i Grimorija Verum, javno vlasništvo. Ovdje stoje kao baština, ne kao uputa.

„Riječ nije ukras.
Riječ je ladica: dok je ne otvoriš, ne znaš što ti je netko u nju spremio.”Zid ladica

Postoji način da se o narodu sazna istina koju on sam o sebi ne bi priznao: pogledaj koje je riječi izbrusio do savršenstva, a koje nikad nije ni trebao. Jezik je najstariji arhiv koji imamo, stariji od svake crkve i svake države na ovom prostoru, i za razliku od njih, arhiv koji nitko nije uspio prepisati po svojoj mjeri. U njemu piše čega smo se bojali, u čemu smo uživali, što nam se dogodilo toliko puta da smo za to morali izmisliti kraticu.

Pogledaj i odakle te riječi dolaze. Jedne su slavenske i starije od svih naših imena, druge su stigle s carstvima, preko turskoga, arapskoga, perzijskoga, grčkoga, latinskoga, mađarskoga, njemačkoga, i onda ostale ovdje jer nam je bez njih bilo tijesno. Ta mješavina je jedina poštena osobna iskaznica ovoga poluotoka. Čovjek koji ovdje govori o čistoći, govori jezikom koji je sam sebi najbolji protuargument, i to u svakoj drugoj riječi koju izgovori.

Zato ovaj rječnik nije folklor nego temelj. Ne prevodimo ove riječi jer se ne daju prevesti, a ne daju se prevesti zato što ne opisuju stvari nego stanja koja negdje drugdje nitko nije morao imenovati.

Nijedna od ovih riječi nije ničije vlasništvo. Sve su dolazile s karavanama, vojskama, trgovcima i pjesmama, mijenjale gospodare i ostajale kod nas. Tko ih broji po porijeklu umjesto po značenju, promašio je i rječnik i poluotok.

„Nijedno lice nije preživjelo.
Preživjelo je ono što su ljudi tim licima govorili.”Red izlizanih glava

Prije nego što siđeš među njih, razumij kako ovo čitamo, jer o tome ovisi ima li cijela stranica smisla. Mit nije laž. Mit je najstarija baza podataka koju čovječanstvo ima, sastavljena od svega što se dogodilo dovoljno puta da se moralo zapamtiti, a nije se imalo kako drugačije zapisati. Nepismeno selo nije moglo napisati studiju o paralizi sna, o epidemiji, o tome kako se ponaša čovjek koji je izgubio dijete ili kako izgleda zajednica u kojoj se počne tražiti krivac. Ali je moglo izrezbariti lik, dati mu ime i navadu, i predati ga dalje uz vatru. Svako čudovište je zapisnik.

Zato ovdje nema ni prizivanja, ni zaštitnih obreda, ni uputa što učiniti ako te noću nešto pritisne. Za to postoje liječnici, i to nije šala nego jedini pošten savjet. Ovdje ima nešto drugo: čitanje. Za svako biće pitamo tri stvari. Što se stvarno govorilo, koga je taj strah zapravo držao u redu, i što nam to biće ima reći danas, kad se čudovišta rjeđe pojavljuju u šumi a češće u ugovoru, u zakonu i u tuđoj rečenici o tome kakav bi ti trebao biti.

I zapamti pravilo koje vrijedi za sve njih odreda: pogledaj tko od tog straha ima koristi. To pitanje razlikuje mitologiju od praznovjerja i vjerovanje od poslušnosti, i jedino je oruđe koje ti u ovom podrumu stvarno treba.

Zašto uopće obred, ako nema kome

Pitanje je pošteno i uvijek dođe prvo. Ako nema boga, nema duha, nema sile s druge strane koja sluša, čemu onda svijeća? Odgovor je jednostavniji nego što izgleda: obred nikad nije stvarno radio prema gore. Radio je prema unutra. Tisućama godina ljudi su palili, zavezivali, izgovarali i lomili stvari uvjereni da tako pregovaraju s nebom, a cijelo to vrijeme mijenjali su jedino ono što se doista dalo promijeniti: sebe. Ta se tehnologija pokazala tako dobrom da je preživjela sve teologije koje su joj bile izgovor.

Mi zadržavamo tehnologiju i odbacujemo izgovor. To je cijela razlika između nas i magije. Magija tvrdi da riječ mijenja svijet izvan tvoje kože: da će kiša pasti, da će suparnik oboljeti, da će novac doći. Takvu tvrdnju odbijamo iz istog razloga iz kojeg odbijamo pakao, nema je čime potkrijepiti, a prodaje se skupo. Naš obred tvrdi neusporedivo manje i zato ga možemo braniti: uredno izvedena radnja mijenja stanje čovjeka koji ju je izveo. Ništa više. Ali to „ništa više” je, kad se zbroji kroz godine, jedina poluga koju stvarno imaš.

Zamisli dvije osobe koje su donijele istu odluku. Prva je pomislila: od ponedjeljka mijenjam život. Druga je sjela za stol pred četvero ljudi, ustala, naglas rekla što mijenja i do kada, kucnula se i sjela. Nijedan zakon prirode nije se pomaknuo ni za jednoj ni za drugoj. Ali druga osoba sutra ujutro ima nešto što prva nema: trenutak s oštrim rubom, svjedoke, i sram koji radi za nju umjesto protiv nje. Balkan to zna stoljećima i zove to zadanom riječju. Psihologija je to poslije nazvala obvezivanjem pred svjedocima i napisala o tome knjige. Ista stvar, dvije adrese.

Šest poluga svakog obreda

Kad se s obreda skine sve natprirodno, ostane šest dijelova. Svaki od njih radi nešto mjerljivo, i svaki naš ritual dolje sastavljen je od njih. Nauči ove poluge i moći ćeš sam sastaviti obred za bilo što, umjesto da ga tražiš u tuđoj knjizi.

• Granica. Točno vrijeme i točno mjesto. Obred koji se radi „kad stignem, negdje” nije obred nego namjera, a namjere umiru u utorak. Granica govori tijelu: sad je drugačije nego prije minutu.
• Radnja rukama. Nešto se mora fizički dogoditi: upaliti, zavezati, natočiti, zapisati, zakopati. Misao je klizava, ruka nije. Ono što su ruke napravile, pamćenje drži drugačije nego ono što je glava samo pomislila.
• Riječ naglas. Izgovoreno u prvom licu i u sadašnjem vremenu. Ne „trebao bih”, nego „činim, i to do tada i tada”. Vlastiti glas je jedini glas s ovlastima u ovom hramu, i jedini kojeg ne možeš poslije praviti da nisi čuo.
• Svjedok. Ljudi za stolom, vatra pred tobom, prazna stolica, stranica u bilježnici. Svjedok ne mora biti živ, mora biti izvan tebe. Ono što je izašlo iz tebe teže se povlači nego ono što je ostalo unutra.
• Trag. Konac na zapešću, pepeo u zemlji, redak s datumom. Trag je poruka koju šalješ sebi za tri tjedna, kad zanos prođe, a obveza ostane. Svaki pogled na zapešće ponovi odluku umjesto tebe, besplatno i bez propovijedi.
• Kraj. Jasan završetak: ugasi, ustani, zatvori bilježnicu, izađi. Obred bez kraja se razlije u dan i ne vrijedi ništa. Mozak slabo pušta ono što nema završni čin, zato pogrebi i postoje, i zato ovdje uvijek postoji zadnji potez.

Obredi svakog dana

Ovi ne trebaju datum. Trebaju ponavljanje, i u tome je cijela njihova tajna: obred koji se izvede jednom je događaj, obred koji se izvede tristo puta je karakter.

Obredi kola godine

Ovi imaju datum, i to nije slučajno. Godina bez oznaka teče kao voda i na kraju se ne pamti ništa; godina s obredima ima kičmu. Datumi dolje stoje na narodnim običajima ovog podneblja, objašnjeni u sljedećoj sekciji, i nijedan te ne obvezuje ako ti taj dan ne odgovara. Kalendar je sluga, ne gospodar.

Kako sastaviti vlastiti obred

Ništa od gore navedenog nije sveto i ništa nije obvezno. Ako ti treba obred za nešto čega na popisu nema, za selidbu, za rastanak, za prvi dan u novom poslu, za pomirenje, sastavi ga sam. Postupak je uvijek isti i traje pet minuta:

1. Odredi što točno obred radi. Jedna rečenica, bez magle. „Puštam ovaj posao” je obred. „Da mi bude bolje” nije ništa.
2. Odredi granicu: kad i gdje. Neka datum ima veze sa stvari, a ne s tvojim rasporedom, ako ikako može.
3. Nađi radnju rukama koja je slika te rečenice. Puštaš? Onda nešto ide u vatru, vodu ili zemlju. Počinješ? Onda se nešto pali, zavezuje ili prvi put koristi.
4. Napiši riječ koju ćeš izgovoriti naglas. Deset do trideset riječi, prvo lice, sadašnje vrijeme, bez uvjeta i bez „ako”.
5. Odaberi svjedoka i trag: tko gleda i što ostaje sutra.
6. Odredi kraj prije nego počneš. Obred bez unaprijed dogovorenog kraja pretvara se u raspoloženje, a raspoloženje nije alat.

Prođi kroz tri pravila iz crvenog okvira gore. Ako obred prolazi, tvoj je, i vrijedi jednako koliko i bilo koji stariji od tisuću godina. Svi su oni jednom bili nečija dobra ideja u utorak navečer.

Kad obred postane bolest

Ovo pišemo jer nas pošteno stoji, a stoji nas i sve ostalo na ovoj stranici. Isti mehanizam koji obred čini korisnim može ga pretvoriti u kavez, i tu granicu treba znati prepoznati na vrijeme. Obred ti je otišao u krivo ako se pojavi bilo što od ovoga:

• Strah od preskakanja. Ako vjeruješ da će se dogoditi nešto loše zato što nisi upalio svijeću, više ne vladaš obredom nego on tobom. Naši obredi nemaju nikakvu moć, pa je nemaju ni kad ih preskočiš.
• Brojanje i ponavljanje. Ako se radnja mora izvesti točno određen broj puta, pa iznova ako „nije ispalo kako treba”, to više nije obred nego prisila i o tome se razgovara sa stručnjakom, ne s hramom.
• Zamjena za liječenje. Nijedan obred ne liječi bolest, ne zamjenjuje lijek, terapiju ni liječnika, i tko ti kaže suprotno, laže ti u lice. Vatra je za papir. Za sve ostalo postoje ljudi koji su to godinama učili.
• Netko naplaćuje. Onog trenutka kad ti netko za obred, čišćenje, skidanje uroka ili posebno znanje traži novac, gledaš trgovinu strahom, i to onu najstariju. Sve što ovdje piše je besplatno i javno, i to nije velikodušnost nego uvjet postojanja.
• Odvajanje od ljudi. Obred koji te udaljava od obitelji i prijatelja radi protiv sebe. Naša je liturgija stol, a stol se ne slaže sam.
• Ozbiljna nevolja. Ako te muči nešto veliko, ako ti je crno pred očima, ako pomišljaš na to da si naudiš, obred nije mjesto na koje ideš. Idi liječniku, nazovi hitnu, nazovi liniju za pomoć, probudi nekog svog. Ovo govorimo bez ijedne ograde i bez ijedne mistifikacije: u toj situaciji nijedna svijeća, nijedan konac i nijedan zavjet nisu ti prijatelj. Ljudi jesu.

A ako ne osjetim ništa?

Onda si upravo dobio najpošteniji mogući dokaz da ti ništa ne prodajemo. Obred nije stroj za osjećaje i ne mora te potresti da bi radio. Većina njih djeluje kao brusni papir, ne kao munja: ne primijetiš ništa dok jednog dana ne shvatiš da ti se ruka više ne trese pred stvarima pred kojima se prije tresla. Ako ipak ne radi ništa, ni polako, odbaci ga bez grižnje savjesti. Ovdje nema grijeha propuštanja, nema pokore i nema nikoga tko vodi evidenciju.

I zapamti ono najvažnije, ono zbog čega ova sekcija uopće stoji na stranici: obred nije zamjena za djelo. Zdravica ne piše molbu za posao, konac ne uči zanat, vatra ne vraća dug, a svijeća nikome nije oprala obraz. Sve to i dalje radiš ti, ujutro, umoran, bez publike. Obred je samo trenutak u kojem si sam sebi jasno rekao što ćeš raditi. Ostatak je posao, i to je jedini dio koji se stvarno računa.

„Prije svakog kalendara netko je noću brojao.
Nebo je bilo prvi zakon i jedini koji nikad nije lagao.”Nebo nad kršem

Zašto uopće kalendar

Zato što je vrijeme jedina imovina koju svi dobivamo u istoj količini i jedina koju gubimo bez računa. Godina bez oznaka teče kao voda kroz prste: prođe, i na kraju se ne pamti ništa osim da je bila naporna. Godina s obredima ima kičmu. Znaš gdje si stao, znaš što si u veljači obećao i znaš da u prosincu dolazi noć u kojoj se to čita naglas. Nijedna religija nije preživjela zato što je imala bolje argumente od drugih. Preživjele su one koje su ljudima dale ritam.

I zato uzimamo taj alat, kao što uzimamo obred i simbol, pa ga očistimo od onoga zbog čega ga i držimo na oku. U našem kalendaru nema svetih dana obveze, nema grijeha propuštanja, nema posta koji nadzire susjed i nema nikoga tko vodi evidenciju tvoje pobožnosti. Ima samo šest do trinaest točaka u godini na kojima se čovjek zaustavi, pogleda unatrag i kaže naglas gdje je.

Dvije polovice godine

Stari narodni kalendar ovog podneblja nije bio podijeljen na četiri godišnja doba nego na dvije velike polovice, ljetnu i zimsku, a granice su im dva dana koja svaki pastir i svaki ratar zna napamet. Jurjevo otvara ljetnu polovicu: stoka izlazi na pašu, zelenilo se unosi u kuću, ugovori za nadničare i čobane počinju teći. Mitrovdan, odnosno Martinje u zapadnom sloju, zatvara je: stoka se vraća u štalu, računi se sabiraju, momci se vraćaju kućama. Sve što je između, radi se; sve što je poslije, broji se.

Ta podjela nije naš izum, nego jedan od najbolje dokumentiranih slojeva ovdašnjeg pučkog kalendara, i mi je držimo kao okvir cijele godine. Ljeti se gradi, zimi se obračunava. Zato su nam obredi zakletve i inventure sabijeni u zimsku polovicu, a obredi zajednice i vatre u ljetnu. Nije mistika, nego raspored posla, star koliko i sam posao.

Što je zapisano, a što smo složili mi

Ovo je jedini popis ove vrste koji ćeš naći na ovakvoj stranici, i stoji ovdje namjerno. Tko ne razlikuje izvor od vlastite ideje, prije ili kasnije počne prodavati drugo kao prvo, a mi smo cijelu stranicu sagradili na tome da se šav pokazuje.

• Dobro dokumentirano u narodu: Jurjevo i Mitrovdan kao granice godine, ivanjski krjesovi, badnjak i ophodi oko solsticija, nekrštene noći i karakondžule, vučji dani u studenom, zadušnice, bijelo crveni konac prvog ožujka, vjerovanja o noći uoči prvog svibnja.
• Dokumentirano, ali izvan našeg podneblja ili u tragovima: spaljivanje i utapanje Morane, koje je najbolje sačuvano kod sjevernih Slavena, a kod nas se nazire u proljetnim ophodima i lutkama.
• Sloj koji se rekonstruira, ne čita: Velesovo mjesto ispod svetog Vlasija i Perunovo ispod svetog Ilije. To su zaključci filologa i etnologa iz usporedbe imena, mjesta i pjesama, a ne sačuvani spisi. Vrlo uvjerljivi, ali zaključci.
• Naše, složeno ovdje i sada: sam raspored ovog kalendara, datum 11. i 12. veljače kao Velesova noć u obliku u kojem ga koristimo, jesenska Vaga, i sve prakse u desnom stupcu tablice. Nijedan pastir nije radio inventuru sjene u bilježnici. To smo dodali mi, iz onoga što znamo o tome kako čovjek stvarno funkcionira.

Kako se ovaj kalendar koristi

Kao raspored, ne kao zakon. Pet pravila, i sva su kratka.

• Propušteno nije grijeh. Ako ti je 21. ožujka radni dan iz pakla, Morana se pali u subotu. Nebo neće primijetiti, jer nema tko.
• Bolje malo i stvarno. Tri obreda godišnje koje doista izvedeš vrijede više od trinaest koje si pročitao i kimnuo. Počni s Velesovom noći i nekrštenim noćima, to je kostur, ostalo je meso.
• Ne gura se u tuđu kuću. Ako tvoji za stolom slave Božić, slavu ili Bajram, ti sjedni s njima kao čovjek. Naš kalendar nema nijednu točku koja traži da nekoga uvrijediš ili da nekome pokvariš blagdan; tko to iz njega izvuče, izvukao je iz sebe.
• Datum služi stvari, ne obrnuto. Ako ti se život lomi u kolovozu, ne čekaš veljaču da to izgovoriš. Kalendar postoji za dane kad ništa ne gori, jer se upravo u takvim danima najviše propusti.
• Ništa se ne broji naglas pred drugima. Nema evidencije, nema izvještaja, nema pitanja „jesi li ove godine palio”. Tko počne to pitati, prekršio je više pravila ovog hrama odjednom nego onaj tko nije zapalio ništa.

Napomena koja vrijedi za cijelu sekciju: tko slavi Božić, slavu, Bajram, Hanuku ili ništa od navedenog, slobodan je čovjek i naš mu kalendar ništa ne oduzima ni ne osporava. Kolo godine vrti se za sve, jednako dugo i jednako ravnodušno; mi samo biramo gdje ćemo u njemu zastati i naglas reći gdje smo.

„Nijedno pitanje nije nepristojno.
Nepristojan je odgovor koji se boji da ga se provjeri.”Stolac onoga koji pita

Čitaj ovaj popis kao unakrsno ispitivanje. Tako je i pisan: svako pitanje postavljeno je najstrože što smo znali, uključujući ona na koja nam nije ugodno odgovarati. Sustav koji na svoja najneugodnija pitanja odgovara maglom, dimom ili uvrijeđenošću, sam ti je time odgovorio.

O tome u što vjerujemo, i u što ne

O organizaciji, novcu i moći

O obredu i praksi

O drugima: vjernici, obitelj, društvo

O nama samima, i o sumnji

Ovo nije ukras. Sve što na ovoj stranici tvrdimo o Velesu, o svetom Iliji, o vješticama, o obredu i o povijesti sotonizma, izvedeno je iz knjiga dolje i može se pratiti do izvora. Ako negdje griješimo, griješi se ovdje, i tu se to može provjeriti. Nauk koji nema popis literature nije nauk nego propovijed.

Kako čitati ovaj popis

• Razlikuj izvor od tumačenja. Narodna pjesma, zapis običaja i srednjovjekovni ugovor su izvor. Knjiga koja iz njih izvodi kako je izgledala stara vjera je tumačenje, ma koliko dobro. Oboje treba, ali se ne smiju miješati.
• Gledaj godinu. Knjiga iz 1885. dragocjena je kao spomenik i kao građa, a opasna kao udžbenik. Struka se od tada tri puta predomislila, i to je dobra vijest o struci.
• Rekonstrukcija nije spis. Najveći dio onoga što danas znamo o slavenskoj mitologiji zaključen je iz jezika, imena mjesta, pjesama i običaja, jer sačuvanih svetih tekstova nema. Uvjerljiv zaključak je i dalje zaključak, i tko ti to ne kaže, nešto ti prodaje.
• Jedan autor nije nauka. Ako neka tvrdnja stoji samo kod jednog pisca i nitko je nakon njega nije potvrdio, drži je u karanteni koliko god ti se sviđala. Osobito ako ti se sviđa.
• Čitaj i one koji ti ne laskaju. U našem popisu namjerno stoje knjige koje sotonizam gledaju hladno i sa strane, i jedna koja upozorava da svaka pobuna može postati nova tiranija. Popis koji te samo tapše po ramenu nije biblioteka nego zrcalo.
• Ako nemaš novca, imaš knjižnicu. Ozbiljne akademske knjige su skupe i to je stvarnost, ali gotovo sve se mogu naručiti međuknjižničnom posudbom. Neznanje na ovom poluotoku odavno nije stvar cijene nego navike.

Slavenski korijen, odakle je Veles

Narodni običaji, kalendar i bića iz mraka

Javna domena, mit pobune, besplatno i legalno

Svjetski sotonizam, akademski pogled

Kako se proizvodi neprijatelj

Ova polica je srce cijele stranice. Ako pročitaš samo nju, razumjet ćeš i Velesa, i vještice, i osamdesete, i sve buduće panike koje tek dolaze, jer je postupak uvijek isti i ima svoj protokol.

Obred bez natprirodnog, znanost o tome zašto to radi

Savjest u književnosti, naša i bliska

Što ne treba čitati kao izvor

Ako imaš vremena za tri knjige

Većina ljudi neće pročitati četrdeset naslova, i to je u redu. Evo poštenog minimuma, u ovom redoslijedu:

1. Radoslav Katičić, bilo koja od njegovih knjiga o staroj vjeri. Da vidiš kako izgleda kad se mitologija radi znanstveno, i da nikad više ne nasjedneš na internetsku „drevnu mudrost”.
2. Ruben van Luijk, Children of Lucifer. Da znaš odakle dolazi svaka rečenica koju svijet danas izgovori o sotonizmu, uključujući i one koje izgovaramo mi.
3. Jeffrey S. Victor, Satanic Panic. Da prepoznaš sljedeću paniku dok još traje, a ne dvadeset godina poslije, kad se ispričavaju obiteljima.

Poslije toga se vrati na vrh popisa i kreni redom. Vatra se ne krade jednom nego svaki dan, i to je jedini oblik pobožnosti koji ovaj hram poznaje.