Manifest
Balkanu su bogovi uvijek dolazili izvana. Iz Rima, iz Carigrada, iz Stambola, svaki sa svojom vojskom, svojim porezom i svojim paklom. I svaka od tih vlasti napravila je, prije svega ostalog, istu stvar: uzela je ono što je ovdje raslo iz zemlje i proglasila to vragom.
Perun je prošao dobro. Gromovnik je koristan svakoj vlasti, pa je samo presvučen: dobio je bradu proroka i ognjena kola svetog Ilije, i ostao na nebu. Ali Veles, bog korijena i stoke, blaga i vune, pjesme, trgovine i zakletve; bog svega što običan čovjek ima i svega što se boji izgubiti, Veles je gurnut pod zemlju i nazvan neprijateljem. Naš najstariji bog postao je naš prvi vrag. To nije teologija. To je politika, stara tisuću godina.
Mi ne vjerujemo u vraga. Ne vjerujemo ni u Velesa kao rogatog starca koji sjedi pod korijenjem svijeta. Vjerujemo u ono što taj lik pamti: da ništa što su ti zabranili nije zato zlo, i ništa što su ti naredili nije zato dobro. Da se iza svake propovijedi o poslušnosti krije nečiji interes. I da čovjek koji misli svojom glavom u svakom stoljeću, na svakom jeziku i na sva tri pisma dobije isto ime: demon.
Ovdje se najstariji bog ne zove ni Bog ni Alah. Zove se: šta će selo reć. Prva istina Crnog Hrama
Tom se bogu prinose najveće žrtve na Balkanu: brakovi bez ljubavi, životi bez pokušaja, talenti pokopani u prvom redu crkve, šutnja preko stola koju tek rakija otopi, pa se ujutro sve opet zaboravi. Mi tom bogu otkazujemo poslušnost. Selo može govoriti što hoće. Selo ionako uvijek govori.
Ne diramo ničiju baku ni njezinu svijeću, njezina svijeća je njezina sloboda i pred njom se naklonimo. Diramo one kojima je križ na vratu, a lopovluk u ruci; koji poste pred kamerama, a kolju iza njih; kojima je vjera dres, a Bog navijačka pjesma. Licemjerje je jedini grijeh koji ovaj hram priznaje.
Od svega što su nam stoljeća ostavila, dvije riječi čuvamo kao vatru. Inat, snagu da stojiš kad ti narede da klekneš. I merak, hrabrost da uživaš u životu za koji su ti rekli da je dolina suza. Inat bez meraka postane otrov; merak bez inata postane tromost. Zajedno su jedino što nijedna vlast na ovom poluotoku nikad nije uspjela oporezovati.
Ovaj red nema nacije. Veles je stariji od Hrvata, Srba i Bošnjaka, stariji od svih naših imena; stariji od raskola i šizmi; stariji od granica koje mijenjaju vlasnika kao kafanski stol. Kome je krv zastava, ovdje mu nije mjesto. Naša krv je crvena kao i svačija, i to je cijela naša teologija krvi.
Ne nudimo spas, jer ne prodajemo strah. Ne nudimo raj, jer ne naplaćujemo ulaznice. Nudimo ono što je Veles oduvijek čuvao: blago koje se stječe radom, riječ koja se drži, pjesmu koja se pjeva punim glasom, znanje koje se otima kao vatra, i mir sa smrću, bez ucjene vječnošću.
U starim ugovorima ratnici su se zaklinjali Perunom, a trgovci i puk Velesom. Zakleti se Velesom značilo je: kunem se svojim blagom, svojim radom, svojim obrazom, svime što stvarno mogu izgubiti. Zato je to jedina zakletva koju priznajemo. Ne pred nebom, nego pred sobom: da nećeš klečati gdje možeš stajati, da nećeš šutjeti gdje možeš govoriti, i da nećeš pljuvati po tuđoj slobodi da bi tvoja izgledala veća.
Hram ima dva krila. Jedno gleda u nebo prije zore, u Danicu, koju svijet zove Lucifer: u svjetlost, znanje, uspravan hod i cijenu koju to košta. Drugo gleda u zemlju, u Velesa: u korijen, blago, pjesmu i zakletvu. Balkanski smo po korijenu, a svjetski po svjetlu koje slijedimo; tko misli da se to dvoje isključuje, nikad nije vidio stablo.
Ovo je Crni Hram. Crn ne zato što slavi tamu, nego zato što je sagrađen od svega što su bacili u mrak: starog boga, tijela, znanja, neposlušne misli. Hram jer je mjesto okupljanja i obreda, stav a ne zgrada. Svijetu govorimo jezikom sotonizma, Balkanu jezikom njegovih korijena. Dobro došao kući, ako si ikad igdje bio višak. Ovdje je višak mjera čovjeka.
Sotonizam, kako stvarno jest
Zaboravi filmove. Nitko ovdje ne kolje pijetlove, ne crta krug u podrumu i ne čeka rogatog gospodara. Moderni sotonizam je filozofija odraslih ljudi: bez praznovjerja, bez klečanja, s ogledalom umjesto oltara, i s boljim smislom za humor nego što mu priznaju.
Riječ koja je bila optužba
Hebrejski satan znači jednostavno: protivnik, tužitelj. Funkcija na sudu, ne ime s krsnog lista. Stoljećima se tim imenom nitko nije zvao sam; njime su vlasti zvale druge: heretike, vještice, babe s biljem, znanstvenike, plesače, pjesnike, svakoga tko je stršao. „Sotonist” je bila etiketa koja se lijepila neposredno prije lomače.
Moderni sotonizam radi jedini potez koji takvoj etiketi trajno oduzima moć: uzima je u svoje ruke. Ako je „protivnik” svatko tko ne kleči, dobro. Evo protivnika. Prisvojiti uvredu i nositi je kao grb: to je stara škola dostojanstva, i po njoj se prepoznajemo.
Nitko ovdje ne vjeruje u vraga
Prvo što svaki ozbiljan sotonistički pokret na svijetu kaže o sebi: Sotona nije biće nego simbol. Nema rogatog, nema pakla, nema ugovora s krvlju. To nije naša iznimka, to je pravilo cijele moderne tradicije, od prve javne sotonističke crkve do današnjih aktivističkih hramova.
Ne vjerujemo ni u Boga ni u vraga. Jednostavno smo prerasli taj dio, svijet se ubrzao, a praznovjerje je prtljaga koju više nema tko nositi. Tako je lakše i poštenije živjeti. Riječ Crnog Hrama
„Obožavatelji vraga” postoje uglavnom na dva mjesta: u horor filmovima i u policijskim panikama koje se poslije raspadnu na sudu. Velika „sotonistička panika” osamdesetih pretresla je pola svijeta, i završila bez ijednog dokazanog kulta, ali s hrpom uništenih života optuženih. Taj slučaj pamtimo dvostruko: kao dokaz da vraga nema, i kao dokaz da lov na vraga postoji itekako, i da uvijek lovi ljude.
Što sotonist stvarno cijeni
Razum prije autoriteta
Nijedna titula, mantija ni uniforma ne pretvara tvrdnju u istinu. Dokaz je jedini autoritet koji ne traži klečanje. Kad pogriješimo, a hoćemo, mijenjamo stav, ne dokaze.
Tijelo je tvoje
O tvom tijelu glasa točno jedna osoba: ti. Ni država, ni crkva, ni obitelj, ni algoritam. I to vrijedi za sve, uključujući one čije izbore ne razumiješ. Autonomija samo za istomišljenike nije autonomija, nego klub.
Sloboda, s računom
Radi što hoćeš, i plati što napraviš. Sloboda bez odgovornosti je razmaženost; odgovornost bez slobode je ropstvo. Sotonist ne traži dopuštenje, ali ni ne bježi od računa. Račun se potpisuje svojim imenom.
Suosjećanje bez naredbe
Dobrota po zapovijedi je samo poslušnost s osmijehom. Mi suosjećanje biramo, zato što je pametno, zato što gradi i zato što je naše. Empatija s kičmom: topla prema čovjeku, hladna prema manipulaciji.
Pravda iznad papira
Zakone su pisali ljudi, često baš oni kojima odgovaraju. Kad se pravda i papir raziđu, znamo kome dugujemo vjernost. Javno, glasno i bez nasilja, ali i bez povlačenja.
Smijeh kao oružje
Tiranija podnese sve osim ismijavanja. Zato je humor u ovom hramu liturgijska kategorija: tko se smije, ne kleči, fizički je dokazano da se to dvoje ne može istodobno.
Kratka povijest u sedam rezova
- 1667.Milton objavljuje Izgubljeni raj. Sotona prvi put govori kao tragični junak s najboljim monolozima u epu, i pjesnici to primijete.
- 1790-eBlake i romantičari čitaju Miltona naopako-ispravno: „pakao” postaje šifra za energiju, tijelo i maštu, Lucifer za slobodu protiv tirana.
- 1891.Huysmans u romanu Là-bas izmišlja estetiku crne mise za dekadentni Pariz, koju će Hollywood kasnije prodavati kao dokumentarac.
- 1966.San Francisco: osniva se prva javna sotonistička crkva, ateistička od prvog dana. Sotona kao simbol ponosa, tijela i individualizma; ritual kao psihodrama.
- 1980-e„Satanic panic”: globalna moralna panika bez ijednog dokazanog kulta. Udžbenički primjer kako se proizvodi neprijatelj, i tko na tome zarađuje.
- 2013.Aktivistički val: neteistički hramovi počinju pravnim sredstvima i javnim humorom braniti odvojenost vjere i države, tjelesnu autonomiju i manjine.
- 2026.Crni Hram: balkanski rez iste priče, s Velesom umjesto uvoznog vraga, jer naš je stariji i naš je od početka bio kod kuće.
Dobar? Da. I evo mjerila.
Dobrota se ne dokazuje deklaracijom nego bilancom. Mjeri svaki sustav, uključujući nas, s tri pitanja: traži li od tebe strah ili hrabrost? Neznanje ili znanje? Pokornost ili odgovornost?
Sustav koji živi od tvog straha, tvog neznanja i tvoje pokornosti, zovi ga kako god se sam zove, po plodu je loš. Filozofija koja ti kaže: misli svojom glavom, vladaj sobom, brani slabijega, uživaj bez štete i ne kleči nikome, zovi je najgorim imenom koje imaš. Po plodu je dobra. Mi je zovemo sotonizmom, jer su nam to ime dali drugi, a mi smo ga oprali, uglancali i vratili u opticaj sjajnije nego što je stiglo.
Lucifer je dobar
Ime kojim su te plašili doslovno znači: onaj koji nosi svjetlo. Na latinskom Lucifer, na grčkom Fosforos, na našim jezicima, Danica. Zvijezda koju je tvoja baka znala po imenu i o kojoj je narod pjevao pjesme.
Zvijezda, ne zločinac
Lucifer je najprije bio astronomija: Venera kad izađe pred zoru, posljednja i najsvjetlija svjetlost prije sunca. Rimljani su je zvali lucifer, svjetlonoša; Grci heosphoros, donositelj zore; naš narod ju je zvao Danica i mjerio po njoj kad se ustaje. Nijedno od tih imena nije bilo psovka. Sva su bila kompliment.
Optužnica je napisana kasnije, prevoditeljskim putem: u Izaiji se rugalica babilonskom kralju, „kako pade s neba, sine zore blistavi”, na latinski prevela riječju lucifer, pa su kasniji pisci zvijezdu spojili s palim anđelom. Tako je jutarnja zvijezda dobila sudski spis za tuđe djelo. Zapamti taj postupak, jer smo ga vidjeli i kod Velesa: prvo ti uzmu ime, onda ti sude pod njim.
Pad kao cijena svjetla
U svakom mitu koji išta vrijedi, svjetlo se ne dijeli besplatno odozgo, netko ga donese, i plati. Prometej ukrade vatru: stijena i orao. Zmija u vrtu kaže jedinu provjerljivu rečenicu u priči, „znat ćete”, i slijedi protjerivanje. Lucifer kaže „neću služiti”: pad. Uvijek isti ugovor, sitnim slovima: znanje se plaća udobnošću. Sotonizam je, u jednoj rečenici, odluka da je ta cijena poštena.
Bolje je vladati u Paklu nego služiti u Raju. John Milton · Izgubljeni raj · 1667.
Prosvjetiteljstvo pod drugim imenom
Kad je Kant sažeo prosvjetiteljstvo u dvije riječi, sapere aude, usudi se znati, napisao je luciferijanski program u rukavicama. Svaka škola, svaka knjižnica, svaka tiskara, svako cjepivo: sve je to ukradena vatra, znanje oteto od onih koji su ga čuvali pod ključem „jer nije za tebe”. Blake je za Miltona napisao da pravi pjesnik, i ne znajući, drži vražju stranu, jer vražja strana je u toj podjeli uvijek bila strana pitanja, tijela i svjetla.
Zato kažemo mirno, bez dima i bez isprike: Lucifer je dobar. Ne kao biće, bića nema. Kao smjer: prema svjetlu, uspravno, uz punu cijenu. Tko nosi svjetlo, naš je; potpisuje li se Danica, Prometej ili prosvjeta, stvar je rukopisa.
Danica, naš Lucifer
I tu se dva krila ovog hrama sastaju. Danica na nebu prije zore; Veles u korijenu pod zemljom. Zapad je svog svjetlonošu opjevao u epovima i spalio na trgovima; mi smo svog čuvali u uspavankama, kolima i imenima kćeri, pa ga se nismo ni sjetili bojati. Ista priča na oba kraja: ono najsvjetlije i ono najdublje proglašeno je opasnim, i svejedno je preživjelo. Na tom savezu neba prije zore i zemlje ispod korijena stoji sve što ovdje gradimo.
Tko smo. Tko nismo.
Prije nego što itko išta krivo pročita: ovo je stranica koja se ne skriva iza dima. Sve što jesmo i sve što nismo stoji ovdje, javno, običnim jezikom.
Jesmo
- Neteistički pokret. Ne vjerujemo u bogove, vragove, duhove ni zagrobni život. Nijedan naš tekst ne traži da vjeruješ u natprirodno.
- Filozofija s ritualom. Uzimamo ono najbolje što religija zna, simbol, kalendar, obred, zajednicu, i skidamo s toga ucjenu strahom.
- Svjetski pokret, balkanska adresa. Sotonizam je globalan, mi ga prevodimo i pokazujemo Balkanu: kroz slavensku mitologiju i ovdašnje iskustvo, bez ijednog nacionalizma koji je na tom iskustvu zaradio.
- Javni i zakoniti. Sve što radimo smije se vidjeti. Pozivamo se na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, istu onu koja štiti i crkvu preko puta.
- Otvoreni za sumnju. Svaka rečenica na ovoj stranici smije se dovesti u pitanje. To tražimo od tebe, a ponajviše prema nama samima.
Nismo
- Ne štujemo Sotonu. Ni Velesa. Ne štujemo nikoga, ne vjerujemo da ta bića postoje. Arhetip je ogledalo, ne gospodar.
- Nismo sekta. Nema vođe kojem se polažu računi, nema članarine, nema tajnih razina, nema izolacije od obitelji, nema kazne za odlazak. Vrata su otvorena u oba smjera.
- Ne radimo ništa protuzakonito. Nikakve „krvave žrtve”, ni životinjske ni bilo kakve. Tko to traži, promašio je adresu i stoljeće.
- Nismo protiv vjernika. Protiv smo institucija kad trguju strahom i vlašću. Tvoja baka, njezina krunica i njezin mir, svetinja su i nama.
- Nismo ničiji dres. Ni stranke, ni nacije, ni subkulture. Crno nosimo jer nam pristaje, ne jer nam je netko naredio.
Nasilje nije naš jezik, ni u čije ime
Ovo govorimo bez ijedne ograde, jer je važnije od svega ostalog na stranici. Tko ubija, siluje ili sije teror vičući ime nekog boga, svejedno kojeg, taj čovjek nije naš ni izdaleka. On je živi dokaz upravo onog licemjerja protiv kojeg ovaj hram stoji od prve rečenice: krvoločnost obučena u sveto, kukavičluk koji traži da mu se klanjaju. Naš prezir prema takvom zlu potpun je i bezuvjetan, jednak pod svakom zastavom, svakim križem, svakim polumjesecom i svakim barjakom, bez iznimke i bez popusta.
Sotonizam kakav ovdje gradimo ne poznaje ni sveti rat, ni osvetu, ni teror, ni ruku dignutu na nedužna čovjeka. Sloboda drugoga sveta nam je koliko i vlastita, a život nedužnih iznad svake ideje, svake vjere i svake uvrede. Tko u ovim riječima traži saveznika za nasilje, promašio je vrata: takvome smo protivnik, i to ostajemo dok je nas.
Zašto Veles?
Svaka kultura koja je htjela drugačiji oblik svega posegnula je za likom koji je vlast prokazala. Zapad je uzeo Lucifera. Mi ne moramo ništa uvoziti, imamo starijeg, svojeg, i to s papirima.
Bog kojem su se klele riječi
U najstarijim istočnoslavenskim izvorima Veles (Volos) nosi naslov skotji bog, bog stoke. To danas zvuči skromno, dok se ne sjetiš da je stoka tisućama godina značila jedino pravo bogatstvo običnog čovjeka: hranu, vunu, snagu za oranje, miraz i nasljedstvo. Riječ blago do danas u našim jezicima znači i „stoka” i „bogatstvo”, to je Velesov potpis u samom jeziku. U ugovorima Kijevske Rusi s Bizantom iz 10. stoljeća kneževi i ratnici zaklinju se Perunom, a trgovci i puk Velesom. Perun je bio bog onih koji vladaju. Veles je bio bog onih koji rade.
Uz stoku i blago, Veles drži i ono nevidljivo blago: pjesmu, pamćenje i vještinu. U Slovu o Igorevu pohodu legendarni pjevač Bojan naziva se Velesovim unukom, pjesnici su, dakle, njegovo potomstvo. Bog podzemlja, bog stada, bog riječi koja se drži i pjesme koja se pamti: sve ono na čemu selo stvarno počiva, dok grom odozgo samo naplaćuje strahopoštovanje.
Kako bog postane vrag
Kad je nova vjera stigla s vojskama i poveljama, s panteonom se postupilo kao s poraženom vojskom: časnicima su ponuđeni novi činovi, a nezgodni su strijeljani u mitu. Perun, gromovnik na vrhu svijeta, presvučen je u svetog Iliju, koji do danas po našim selima grmi i vozi ognjena kola. Velesu je, kao bogu stoke, u jednom sloju pučke pobožnosti pripala uloga svetog Vlaha (Blaža), zaštitnika stada; nije slučajno da se svečev kult tako duboko primio baš na našoj obali. Ali njegov drugi, dublji sloj, podzemlje, magija, divlje znanje, sve što se ne da nadzirati, taj je sloj dobio rogove i rep. U pučkom kršćanstvu naših krajeva vrag je naslijedio Velesovo mjesto, Velesove domene i Velesovo podzemlje.
Zapamti taj mehanizam, jer on je poanta cijele ove stranice: demonizacija je upravni postupak. Ne postaješ vrag zato što činiš zlo. Postaješ vrag zato što novoj vlasti trebaš kao negativac, jer ono što ljudi kod tebe traže (blago, tijelo, znanje, pjesmu, slobodu) ona ne može naplatiti. To se dogodilo jednom bogu. To se svaki dan događa ljudima.
Zmija u korijenju svijeta
Znanstvena rekonstrukcija, i pošteno je reći da je rekonstrukcija, ne sačuvani spis, u samo srce slavenske mitologije stavlja dvoboj: gromovnik Perun na vrhu svjetskog stabla, zmijoliki Veles u njegovu korijenju. Veles se penje, krade stoku, vodu ili ljude; Perun ga bije munjama; Veles se skriva pod kamen, pod drvo, pod čovjeka; kiša padne, svijet se obnovi, i sve počne iznova. Vlast i korijen, red i divljina, gore i dolje, ne dobro i zlo, nego dva pola bez kojih svijet ne radi.
Crkve su kasnije taj dvoboj prepričale kao arkanđela koji gazi zmiju. Mi ga čitamo bliže izvorniku: svaka vlast sebe zove nebom, a sve što ne kontrolira zove zmijom. Mi smo, hvala na pitanju, na strani korijenja, jer iz korijena raste sve, a s vrha samo grmi.
Zašto ga uzimamo za znak, a ne štujemo
Veles nam nije bog kojem palimo svijeće. Veles nam je karta vlastitih vrijednosti, nacrtana prije tisuću godina:
- Blago, imovina stečena radom i trgovinom, ne otimačinom. Zato korijen obraza i rada.
- Vuna i stado, briga za ono i one koji su ti povjereni. Zato zajednica bez čopora.
- Pjesma i pamćenje, Bojanovo nasljedstvo. Zato sevdah, kolo i knjiga u istom hramu.
- Zakletva, riječ kojom se kunu trgovci i puk, jer imaju što izgubiti. Zato nam je obraz zakon.
- Podzemlje, smrt kao dio kruga, ne kao batina za poslušnost. Zato korijen zemlje.
- Rogovi i zmija, sve što je vlast proglasila vragom, a narod nikad nije prestao trebati; sve što je gurnuto u crno da bi se lakše vladalo. Zato ime: Crni Hram.
Ne klanjamo se Velesu. Uspravljamo se s njim, iz istog korijena. Druga istina Crnog Hrama
Devet korijena
Zapovijedi se izdaju odozgo. Korijenje raste odozdo. Zato ovo nisu zapovijedi nego korijeni: ne moraš ih slušati, ali ako ih živiš, držat će te uspravno i kad puše.
Korijen inata
„Kad ti narede da klekneš, stajanje postaje molitva.”
Inat je naša najstarija vjera: snaga da ostaneš svoj kad te lome brojem, silom ili navikom. Ali razlikuj sveti inat od budalastog. Inat koji brani tvoju slobodu i tuđe dostojanstvo, svetinja je. Inat koji pali vlastitu kuću da bi susjedu bilo krivo, bolest je, i to baš ona na koju ovaj poluotok umire. Naš inat gradi, ne ruši; stoji, ne urla; i nikad ne kleči iz navike.
Korijen meraka
„Tijelo nije grijeh. Tijelo je jedini hram koji si dobio rođenjem.”
Rekli su ti da je život dolina suza i da užitak treba ispovjediti. Mi kažemo: merak je bogoslužje bez boga. Kava popijena polako, pjesma iz punog grla, ljubav bez srama, sofra s ljudima koje si sam izabrao, to nisu slabosti nego dokazi da si živ. Umjerenost da: iz mudrosti, jer ovisnost je novi gospodar. Ali sram? Sram vrati onima koji su ga izmislili da bi ti prodali oprost.
Korijen razuma
„‘Vjeruj’ nije argument. Sumnja je viši oblik poštovanja istine.”
Sve se smije pitati. Ono što se ne smije pitati, to najprije pitaj. Znanost nije naša crkva, nego naš alat: najpošteniji način da se bude u krivu sve manje. Kad se dokaz i dogma sudare, dokaz pobjeđuje; kad se dokaz i mi sudarimo, mijenjamo se mi. Nasjedanje nije naivnost nego lijenost, a na Balkanu je lakovjernost stoljećima bila skuplja od zemljotresa.
Korijen obraza
„Zakletva vrijedi koliko čovjek. Čovjek vrijedi koliko zakletva.”
Puk se kleo Velesom jer se kleo onim što može izgubiti: blagom, radom, obrazom. Obraz se ne pere u crkvi nedjeljom, obraz se pere postupkom, svaki dan. Riječ koju si dao vrijedi i kad te nitko ne gleda i kad te skupo košta; inače nisi dao riječ nego zvuk. Bolje izgubiti sve pa ostati svoj, nego dobiti sve pa se sebi ne javljati.
Korijen sela
„Selo nije bog. Njegova šutnja nije mir, a njegov žamor nije sud.”
Šta će selo reć, najstariji balkanski okov, jedini koji svaka generacija sama sebi zakuje. Zajednicu volimo: sijelo, sofru, ljude koji te drže kad padaš. Ali zajednica koja te drži strahom nije zajednica nego čopor s boljim manirama. Tvoj život nije javna rasprava. Selo će govoriti u svakom slučaju, pa neka bar ima o čemu.
Korijen krvi
„Krv nije zastava. Nikome ne duguješ mržnju kao nasljedstvo.”
Ovdje se vjera stoljećima nosi kao dres, a Bog navija. Tri imena, tri pisma, isti rukopis vlasti, i uvijek isti račun: tuđa djeca plaćaju. Crni Hram je nadnacionalan ili nije ništa. Veles je stariji od svih naših podjela, a mrtvima iz naših ratova svejedno je tko im je palio svijeću. Voli svoje, njeguj jezik i pjesmu, ali onog trena kad tvoja ljubav prema svome zatraži tuđi strah, prestala je biti ljubav.
Korijen pravde
„Gdje se zakon i pravda raziđu, pravda je starija.”
Hajduk je naš arhetip s razlogom: kad institucija postane otimačina s pečatom, netko mora u goru, makar samo u onu unutarnju. Ali čitaj pažljivo: naš otpor je javan, glasan i zakonit. Ne palimo, ne prijetimo, ne dižemo ruku, jer nasilje je valuta upravo onih protiv kojih stojimo. Pravda bez milosti postane osveta, a osveta je najskuplji balkanski sport. Braniti slabijeg od jačega: to je cijela liturgija ovog korijena.
Korijen vatre
„Svako znanje je ukradena vatra. Kradi je svaki dan.”
U svakom mitu isti zločin: netko uzme vatru, jabuku, pismo, i preda ljudima ono što je bilo rezervirano za bogove. I u svakom mitu za to slijedi kazna, jer pismen rob je pola roba. Zmija iz vrta rekla je jedinu provjerljivu rečenicu u toj priči: znat ćete. Zato: čitaj, pitaj, provjeri, nauči zanat, nauči drugi, prenesi dalje. Neznanje nije nevinost. Neznanje je zatvor u kojem si sam sebi ključar.
Korijen zemlje
„Smrt nije kazna. Smrt je razlog da ništa ne odgodiš.”
Nećemo ti prodavati raj ni prijetiti paklom, to je najstarija ucjena na tržištu. Smrt je korijen u koji svi silazimo, i baš zato svaki dan prije nje vrijedi kao zlato. Sevdah je naša nauka o tome: umijeće da tugu osjetiš do dna i od nje napraviš pjesmu, umjesto da je zakopaš pa te truje. Tko je načisto sa smrću, njime se više ne da vladati. Zato o njoj i ne smiješ misliti, kažu oni koji bi vladali.
Simboli, jezik koji ne laže
Simbol je najstariji način da se istina ponese u džepu. Ovdje je naš znak, i zajednički jezik sotonizma: star, pravi, objašnjen bez magle. Što jest, odakle je, i koju stvarnost života drži.
Znak Crnog Hrama
Naš znak nije izmišljen. To je Pečat Lucifera, pečat svjetlonoše iz grimorija Grimorium Verum (18. stoljeće), znak koji svijet prepoznaje već stoljećima. Uzeli smo star i pravi znak radije nego nacrtali svoj, jer istina ne treba nov logotip. Njegovo točno značenje nijedan pisar nije zapisao; magovi su ga crtali kao pečat onoga koji nosi svjetlo. Mi ga čitamo ovako:
- Pehar na dnu, posuda koja hvata svjetlo: sve što ti se da, moraš znati i zadržati.
- Ukršteni putovi u sredini, gore i dolje u jednoj točki: Danica na nebu i Veles pod korijenom, spojeni jednom rukom.
- Šiljak prema gore, uspon: znanje se ne spušta odozgo na dar, ono se otima i penje.
- Znak jutarnje zvijezde, posljednje svjetlo prije zore, ime koje su pretvorili u optužbu, a mi u zastavu.
Boje
Crna, sve što su bacili u mrak, pa je u mraku naučilo vidjeti. Staro zlato, blago, žito i vosak: vrijednost koja se stječe, ne nasljeđuje. Crveno koristimo štedljivo, kao narod konac protiv uroka: za upozorenja, ne za ukras.
Zajednički jezik mraka
Ovo su izvorni znakovi, pravi, iz grimorija, alkemije i zvjezdoznanstva, ne naše izmišljotine: Pečat Lucifera, Leviathanov križ, obrnuti pentagram, obrnuti križ, zvijezda Ištar. Precrtani su našom rukom u čistu, tvrdu liniju. Nijedan ne „priziva” ništa, svaki pamti nešto. I uz svaki stoji ono najvažnije: koju realnost života drži.
Pečat Lucifera
Izvorni pečat iz starih grimorija (Grimorium Verum, 18. stoljeće): pehar svjetla, ukršteni put, zrno na dnu. Danas najprepoznatljiviji znak svjetlonoše na svijetu, i znak ove stranice. Ne priziva nikoga; potpisuje one koji su izabrali znanje s cijenom.
Realnost: svjetlo se drži kao pehar: objema rukama, pred sobom. I ne prosipa se na svakoga.
Grimorium Verum · 18. stoljeće
Leviathanov križ
Izvorni alkemijski znak sumpora: dvostruki križ nad beskonačnošću. Sumpor je u staroj kemiji „gorivo pakla”, tvar koja gori sama od sebe. Moderni sotonizam uzeo ga je za znak vlastitog pogona: energije kojoj ne treba vanjska iskra ni tuđe dopuštenje.
Realnost: beskonačnost stoji dolje, kao temelj: ono što te pokreće mora biti tvoje. Inače si nečije gorivo.
Alkemijski znak sumpora · Leviathanov križ
Pentagram
Pet krakova, jedna neprekinuta linija: četiri elementa i peti, svijest, koji ih drži na okupu. Pitagorejcima znak zdravlja, renesansnim učenjacima crtež čovjeka raširenih ruku, tisućljećima znak zaštite. Strašnim ga je proglasio tek onaj kome je smetao čovjek u sredini.
Realnost: čovjek je mjera ovog hrama: pet prstiju ruke koja radi, grli i potpisuje.
Agrippa · De occulta philosophia · 1533.
Obrnuti pentagram
Isti znak, vrhom prema zemlji: materija ispred apstrakcije, tijelo priznato kao dom, a ne kao prtljaga duše. „Zloglasnim” su ga proglasili tek moralisti devetnaestog stoljeća, do tada je bio samo geometrija.
Realnost: počni od stvarnog: od tijela, kruha i računa. Tek onda teoretiziraj.
S. de Guaita · La Clef de la Magie Noire · 1897.
Obrnuti križ
Dva čitanja, oba istinita. Starije: Petrov križ, znak čovjeka koji se nije smatrao dostojnim umrijeti kao učitelj. Novije, iz metala i ulice: nametnuti red okrenut naglavce, znak da se svaka hijerarhija smije preispitati odozdo. Nosimo ga u tom drugom čitanju: ne kao uvredu ničijoj baki, nego kao pitanje svakoj vlasti.
Realnost: okreni svaki „vječni” poredak naopako pa gledaj: što i naopako stoji, vrijedi. Što padne, držalo se samo strahom.
Križ svetog Petra · tradicionalni oblik
Danica, zvijezda Ištar
Osmokraka zvijezda, izvorni, najstariji zapisani znak Venere: pet tisuća godina star, s glinenih pečata Mezopotamije. Jutarnja zvijezda pred zoru; latinski Lucifer, svjetlonoša, naški Danica. Naš narod joj je davao imena kćerima; drugi su joj pisali optužnice.
Realnost: najava svjetla dok je još mrak. Tko je vidi, već je budan, i to je cijela tajna.
Zvijezda Ištar · Mezopotamija
Zmija koja grize svoj rep
Ouroboros: krug bez početka, obnova bez dopuštenja. Zmija svlači kožu da bi rasla, i zato je u svim pričama čuvarica znanja. U vrtu je, usput, rekla istinu: znat ćete.
Realnost: rast je redovito svlačenje: navika, uvjerenja, verzija tebe. Boli točno koliko treba.
Ouroboros · L. Jennis · 1625.
Baklja
Prometejeva vatra u ljudskoj ruci; znak prosvjete prije nego što je prosvjeta dobila ministarstva. Svjetlo koje se prenosi s ruke na ruku i nikoga ne pita za dozvolu, zato je na svim popisima zabranjenog.
Realnost: svako tvoje znanje netko je nekad platio. Dug se vraća jednim potezom: prenesi ga dalje.
H. Füger · Prometej donosi vatru · 1817.
Rogovi i disk
Velesov potpis: snaga koja ore, blago koje se broji, mjesec koji raste i opada nad štalom. Znak star koliko i prva pripitomljena životinja, demoniziran onog trena kad je novoj vlasti zatrebao negativac s inventarom.
Realnost: imovina od rada i ponos bez isprike. To dvoje ne duguje nikome ispovijed.
Apis · bik sa sunčevim diskom · bronca, Egipat
Jarac
Životinja koja se penje kamo ovca ne smije i jede ono što drugi odbiju. A „žrtveni jarac”, izraz stariji od svih današnjih crkava, životinja je na koju se natovare tuđi grijesi pa je se otjera u pustinju. Zvuči poznato?
Realnost: društvo uvijek nađe jarca. Mi smo jarci koji su prestali pristajati; po tome nas se prepoznaje.
al-Qazwini · Čudesa stvaranja · 13. stoljeće
Bafomet
Lévijev crtež iz 1856.: jarčeva glava, krila anđela, tijelo i muško i žensko, baklja znanja među rogovima. Nije đavo nego slika ravnoteže, spoj svega što su drugi razdvojili na dobro i zlo. Na podlakticama stoji solve et coagula: rastavi pa spoji, razumij pa izgradi.
Realnost: cjelina se ne bira po komadima. Muško i žensko, gore i dolje, razum i nagon, sve to stane u jednog čovjeka koji se prestao ispričavati.
É. Lévi · Dogme et Rituel de la Haute Magie · 1856.
Crna svijeća
Svjetlo koje gori za tebe, ne za pokazivanje. Pali se kad se odlučuje, ne kad se glumi. Crna zato što ne obećava ništa, osim tvoje vlastite, nepodijeljene pažnje.
Realnost: sat tišine uz jednu svijeću vrijedi više od tisuću objava. Provjerljivo već večeras.
Svijećnjak sa satirom · Roëttiers · 18. st.
Šesto šezdeset šest
U Otkrivenju „broj čovjeka”, po većini povjesničara brojčana šifra za cara Nerona, progonitelja: politička poruka u kodu, pisana za čitatelje koji su znali brojati. Pop-kultura je od šifre napravila brend, a od straha marketing.
Realnost: iza svakog „ukletog broja” stoji neki car. Nauči čitati šifre; sve su, bez iznimke, političke.
Sigil
Namjera sažeta u znak: nacrtaš odluku, pa je nosiš dok ne postane refleks. Nikakve magije, sažetak s potpisom. Ovaj ovdje je Pečat Salomona iz starog grimorija; pravi sigili čekaju te niže, a tvoj vlastiti neka izgleda kako ti hoćeš.
Realnost: potpis, logo i vjenčani prsten već su sigili. Pitanje je samo tko ih je nacrtao: ti, ili netko tebi.
Pečat Salomona · Ključ Salomonov
Svi prikazi ovdje izvorni su povijesni izvori u javnom vlasništvu, iz grimorija, alkemije i starih zvjezdoznanstava, preliveni u naše zlato. Uzmi ih, nosi ih, dijeli ih, samo ne laži s njima.
Sigili, pečati iz grimorija
Sigil je najstariji način da se namjera zaključa u crtež. Srednjovjekovni čarobnjaci vjerovali su da svaki duh ima svoj pečat i da se njime priziva; mi u prizivanje ne vjerujemo, ali pred majstorstvom tih linija skidamo kapu. Ovo su izvorni pečati iz Ključa Salomonovog (Ars Goetia) i Grimorija Verum, onako kako su ih ruke prepisivale stoljećima. Ne prizivaju ništa. Pokazuju sve: da je čovjek i najveći svoj strah znao pretvoriti u geometriju, uhvatiti ga u krug i tako mu oduzeti moć.
Lucifersvjetlonoša, puni pečat
Baelprvi kralj, nevidljivost
Belethkralj, ljubav i volja
Asmodaykralj, zanat i geometrija
Gaapknez, znanje i brzina
Belijalkralj, sloboda bez gospodaraPečati iz The Book of the Goetia of Solomon the King (izd. 1904.) i Grimorija Verum, javno vlasništvo. Ovdje stoje kao baština, ne kao uputa.
Što ne koristimo, i zašto
- Bafometov pečat (jarac upisan u obrnuti pentagram) zaštićeni je zaštitni znak organizacije Church of Satan; njega ne uzimamo za svoj. Povijesni Lévijev crtež Bafometa iz 1856. javno je vlasništvo i njega slobodno pokazujemo, gore među simbolima.
- Sve što poziva na nasilje. Tko naš znak zalijepi uz mržnju, tim ga je činom skinuo sa sebe.
Balkanski rječnik svetog
Nama nisu trebale posvećene riječi iz stranih knjiga, narod ih je odavno iskovao sam. Ovdje ih vraćamo na oltar: dvanaest riječi koje su naša prava liturgija.
Inat
Odbijanje da te slome, čak i kad bi popuštanje bilo jeftinije. Krivo shvaćen, ruši kuće i države; ispravno shvaćen, jedini je razlog što nas još ima. U Crnom Hramu inat je obrambeno oružje: poteže se na tiraniju, nikad na susjeda, i nikad na sebe.
Merak
Duboko, polagano uživanje u malom: prva kava, večernje svjetlo, dobra riječ. Merak je dokaz da svetost ne traži katedralu, dovoljan je balkon i deset minuta mira. Tko ima meraka, teže ga je kupiti; zato su ti ga i proglasili grijehom.
Ćeif
Merakov tvrdoglavi brat: stvar se radi onako kako se tebi hoće, tvojim tempom, tvojim redom, ili se ne radi. Ćeif je sitna, svakodnevna suverenost. Carstva su dolazila i odlazila; ćeif je ostao nepokoren, jer se ne da uvesti u katastar.
Sevdah
Tuga koja se ne skriva nego pjeva. Slatka težina u prsima kad voliš, gubiš i pamtiš, sve odjednom. Druge kulture tugu liječe šutnjom ili tabletom; mi smo od nje napravili umjetnost. Sevdah je dokaz devetog korijena: od smrtnosti se ne bježi, od nje se sklada.
Obraz
Čast koja se vidi na licu jer se nosi na licu. Obraz se ne nasljeđuje, ne kupuje i ne vraća na rasprodaji; gubi se jednim potpisom, a stječe godinama. Naša jedina imovinska kartica: sve ostalo mogu ti uzeti.
Prkos
Inat u radnom odijelu. Prkos je kad ustaneš u zoru i napraviš dobro ono za što su rekli da ne možeš, da ne smiješ, da nije za tebe. Najčišći oblik molitve koji priznajemo: dokaz djelom, protiv proroka.
Hajduk
Arhetip: onaj koji ode u goru kad vlast postane otimačina s pečatom. Pola razbojnik, pola svetac, narod ga je opjevao jer je pjevao ono što svi šute. Uzimamo simbol, ne metodu: naša gora je javna riječ, sud, ulica pod dozvolom i vlastiti stol.
Jal
Naša prava nacionalna bolest: bol zbog tuđeg uspjeha. Jal je jedino „natprirodno” zlo koje priznajemo, jer stvarno uništava usjeve, brakove i firme. Deveta molitva Crnog Hrama glasi: nek uspije i meni i njemu. Izgovoriti je iskreno, to je asketski podvig ovog podneblja.
Sijelo
Zajednica u svom najboljem obliku: ljudi se skupe uvečer, bez dnevnog reda, s pjesmom, radom i pričom. Nitko ne predsjeda, nitko ne naplaćuje. Naš odgovor na crkvenu klupu: krug, ne kolona. Kolo je ista teologija, samo brža.
Sofra
Stol oko kojeg se sjedi dok se ne kaže ono glavno. Za sofrom vrijedi jedini balkanski zakon stariji od inata: gost je svet, ma tko bio. Gostoprimstvo je naša najstarija etika, nastala prije svih triju vjera i preživjet će ih sve.
„Šta će selo reć”
Jedina svemoćna sila balkanskog panteona. Nevidljiva, sveznajuća, vječno nezadovoljna. Njoj su žrtvovani brakovi, karijere, odlasci i povratci. Crni Hram je, tehnički gledano, ateizam prema točno ovom božanstvu, sve ostalo je fusnota.
Promaja
Jedino natprirodno biće u koje Balkan stvarno vjeruje, bez ijednog otpadnika. Prolazi kroz dva otvorena prozora i kosi generacije. Navodimo je ovdje kao spomen na to da se i najtvrđi racionalizam negdje mora predati, i da je zdravo tome se smijati.
Panteon sjene
Ne vjerujemo da ijedno od ovih bića postoji. Vjerujemo da svako od njih nešto zna. Narod nije bio glup: kad nije imao riječ za strah, izrezbario je lik. Ovdje je dvanaest likova, i dvanaest istina koje čuvaju.
Veles
Mit: bog stoke, blaga, podzemlja, magije i pjesme; zmija u korijenju svjetskog stabla; Perunov vječni protivnik. Nakon pokrštavanja, vrag.
Ogledalo: sve što vlast ne može oporezovati, proglasit će đavolskim. Tvoj rad, tvoj užitak, tvoje znanje i tvoja riječ, čuvaj ih dolje, u korijenu, gdje grom ne dopire.
Morana
Mit: božica zime i smrti. Njezino slamnato tijelo narod svakog proljeća spali ili utopi, da bi ljeto smjelo doći.
Ogledalo: ništa novo ne počinje dok staro ne izgori, veza, posao, verzija tebe. Narod je znao ono što terapija naplaćuje po satu: kraju treba obred, ne izgovor.
Crnobog i Belobog
Mit: crni i bijeli bog, sjena i svjetlo svijeta. Kroničari zapisaše da su štovani zajedno, jer dobro bez zla nema oblika.
Ogledalo: tama nije zlo; tama je polovica. Tko ti obeća svijet bez sjene, upravo ti prodaje najskuplju laž na tržištu. Cjelovit čovjek poznaje obje svoje boje i ne ispričava se nijednoj.
Vila
Mit: divlja žena gore i vode; pleše u kolu, liječi i ranjava, pobratimi se s junacima, a tko joj gazi kolo, loše prođe.
Ogledalo: ženska sloboda koja ne traži dopuštenje. Selo ju je zvalo opasnom točno onoliko koliko ju je trebalo. Ne gazi tuđe kolo: tijelo, izbor i put svake žene, njezina su gora.
Vampir
Mit: mrtvac koji se vraća i pije žive. Jedina riječ koju je Balkan dao svim jezicima svijeta, izvezena iz naših sela nakon slučajeva poput Petra Blagojevića (1725.), o kojima su bečki činovnici pisali službene izvještaje.
Ogledalo: što zakopaš neriješeno, vraća se i pije. Krivnja, dug, prešućena nepravda, svejedno. I drugo, važnije: cijela Europa je tada povjerovala u paniku s pečatom. Masovna histerija ima potpis i protokol; nauči ih prepoznati.
Vukodlak
Mit: čovjek koji se prevrće u vuka. U starijem sloju naših krajeva vukodlak i vampir bijahu jedno te isto biće, vuk je samo starija koža.
Ogledalo: zvijer u tebi postoji; pitanje je samo tko drži lanac. Tko svoju zvijer niječe, njome iznenada postane. Tko je poznaje, hrani i vodi, taj ima snagu bez sramote.
Drekavac
Mit: stvorenje što noću vrišti kraj potoka; po predaji, duša djeteta umrlog bez krštenja.
Ogledalo: poslušaj što taj mit zapravo priznaje, da postoji nauk spreman osuditi i novorođenče, radi discipline živih. Svaki sustav koji nevine šalje u mrak da bi tebe držao u redu, sam je sebi napisao presudu. Drekavac ne vrišti na tebe. Vrišti umjesto tebe.
Baba Roga
Mit: strašilo iz dječje sobe: „budi dobar ili će te odnijeti.” Rođakinja velike šumske starice Babe Jage, koja u bajkama i proždire i daruje.
Ogledalo: prva lekcija poslušnosti ne stiže iz crkve ni iz škole, nego iz mraka pod krevetom. Vlast trenira strah dok si mali, da ga poslije samo mijenja veće ime. Odrastanje je čin u kojem Babi Rogi upališ svjetlo.
Mora
Mit: noćno biće koje sjedne usnulom na prsa pa ne da ni daha ni pokreta. Ušla je i u druge jezike: nightmare nosi isto biće u imenu.
Ogledalo: narod je ovim likom točno opisao paralizu sna, stoljećima prije neurologije. Pouka je dvostruka: strah uvijek sjedne na prsa onome tko leži, i mit je često dijagnoza koja još nema latinski naziv.
Karakondžula
Mit: rugobno biće koje hara u „nekrštenim danima” između Božića i Bogojavljenja, u noćima koje, po pučkom računu, ne pripadaju nijednom redu.
Ogledalo: i kalendar ima sjenu. Sustav koji tvrdi da pokriva sve, sam priznaje rupu od dvanaest noći, i u tu rupu smjesti čudovište, da ne bi tko provirio. Mi baš tamo provirujemo: gdje „ne valja”, tamo se najbolje vidi.
Zduhač
Mit: čovjek čiji duh u snu izlazi braniti svoje polje od olujnih sila i tuđih zduhača, dok tijelo leži kao mrtvo.
Ogledalo: zaštitnik ne izgleda kao heroj; danju je običan, umoran čovjek. Najveće bitke za svoju kuću vodiš tamo gdje nitko ne plješće. Budi nečiji zduhač, i znaj prepoznati svog.
Bauk
Mit: biće koje se ne opisuje, živi u mraku, u rupi, u napuštenoj kući, i čeka. Strah bez lica i oblika.
Ogledalo: najjača vlast je ona koju nitko nije vidio: „ne može se”, „ne smije se”, „zna se”. Bauk vlada dok mu ne priđeš s lampom. Devet od deset baukova su stolica s kaputom, a za desetog imaš razum i svoje ljude.
Rituali kao psihodrama
Nijedan naš ritual ništa ne priziva i ništa ne moli. Ritual je kazalište koje igra za točno jednog gledatelja: tvoj živčani sustav. Svijeća, vatra i zadana riječ rade ono što i sportašev ritual prije nastupa, skupljaju pažnju u jednu točku i daju odluci težinu koju obična misao nema.
Crna kava
- Skuhaj kavu polako, kako se kuha, ne kako se stigne.
- Sjedni sam. Telefon u drugu sobu; on ima svoje bogove.
- Dok je piješ, radi samo to. Prvi gutljaj: što danas moram. Drugi: što danas hoću. Razlikuj ta dva do dna šalice.
Zašto djeluje, deset minuta nepodijeljene pažnje dnevno je trening iste mišice kojom se odupireš i strahu i reklami. Fildžan je ovdje stariji od svih crkava; vraćamo ga u službu.
Zdravica
- Ustani za stolom kad odlučuješ nešto važno, posao, odlazak, početak.
- Izgovori naglas, u prvom licu i u sadašnjem vremenu: što činiš i do kada.
- Kucni se, ispij, sjedni. Od tog trena riječ ne pripada više tebi nego stolu.
Zašto djeluje, javno izrečena namjera koristi najjaču silu ovog podneblja, obraz, kao pogon umjesto kao teret. Psihologija to zove obvezivanjem pred svjedocima; sofra to zove: rekao si, čuli smo.
Velesova noć
- U noć posveti sat tišine. Prouči godinu koja je prošla: gdje si klečao, gdje si stajao?
- Napiši jednu, samo jednu, zakletvu za godinu pred tobom. Malu, mjerljivu, svoju.
- Zaveži oko zapešća konac od vune (Velesovo vlakno; narod protiv uroka veže crveni). Nosi ga dok zakletvu ne ispuniš.
Zašto djeluje, konac je podsjetnik na koži: svaki pogled na zapešće ponovi odluku umjesto tebe. Jedna zakletva drži jer je jedna; deset novogodišnjih odluka umre do veljače.
Paljenje Morane
- Napiši na papir ono što sa zimom mora otići: navika, strah, ime, dug, što god te držalo pod ledom.
- Vani, na sigurnom, zapali taj papir kako narod pali Moranu. Gledaj dok ne izgori do kraja; ne odvraćaj pogled.
- Pepeo zakopaj ili pusti vodi. Ne pričaj o tome tjedan dana.
Zašto djeluje, mozak slabo pušta ono što nema završni čin; zato pogrebi i postoje. Ovo je pogreb za ono što u tebi mora umrijeti da bi ti živio. Običaj je stariji od svih objašnjenja, mi mu samo vraćamo namjenu.
Ivanjska vatra
- Skupi svoje ljude oko vatre, zakonite, prijavljene, daleko od suhog; ovo je slavlje, ne vijest iz crne kronike.
- Svatko naglas kaže jednu stvar koju je te godine napravio, a rekli su mu da ne može. Vatra je svjedok, ostali su porota koja samo nazdravlja.
- Pjevaj. Glasno i loše. Vrhunac svjetla se ne analizira, on se troši.
Zašto djeluje, zajednička vatra i zajednički glas su najstarija tehnologija pripadanja; tako se pleme sjeti da je pleme bez ijednog svećenika u blizini. Preskakanje vatre ostavi mladima i osiguranju.
Nekrštene noći
- Dvanaest noći koje po starom računu ne pripadaju nikome, iskoristi ih kao jedino pošteno godišnje izvješće: sebi.
- Svake noći jedno pitanje, pisano rukom: Što sam ove godine učinio iz straha? Što iz volje? Kome dugujem ispriku? Tko meni? Gdje sam lagao sebi? …
- Dvanaeste noći pročitaj sve. Jednu stranicu spali (vidi Moranu), jednu prepiši u zakletvu za Velesovu noć.
Zašto djeluje, u rupi kalendara, kad karakondžule haraju a godina visi između brojeva, čovjek najlakše kaže sebi istinu. Pisanje rukom usporava misao dovoljno da je ne možeš preskočiti.
Sijelo
- Skupite se uvečer, za stolom, oko jedne svijeće. Telefoni u kutiju kraj vrata, tamo im je sijelo.
- Krug ima dva pravila: svatko govori jednom prije nego itko drugi put, i nitko ne rješava tuđi problem dok ga ne zamole.
- Završite pjesmom ili zdravicom. Tko ima teret, taj bira pjesmu.
Zašto djeluje, krug bez predsjedavajućeg je najstarija balkanska demokracija. Sat vremena stvarnog slušanja mjesečno drži čovjeka na okupu bolje od ispovjedaonice: nitko ti ne izriče pokoru, a svi su čuli.
Zduhačka straža
- Jednom mjesečno učini nešto konkretno za nekoga iz svog „polja”, a da nitko ne sazna od koga je došlo.
- Nikome ne reci. Ni njima, ni drugima, ni mreži. Objavljena dobrota je reklama; ova je straža.
- Vodi tihi popis u bilježnici od nekrštenih noći. To je jedina statistika tvoje vrijednosti koju priznajemo.
Zašto djeluje, dobro djelo bez publike je jedino koje dokazuje karakter tebi samome; zduhač brani polje dok tijelo spava i nitko ne gleda. Ovo je naš odgovor na milostinju s tamburašima.
Kalendar Crnog Hrama
Pošteno odmah: ovaj kalendar je sastavljen, ne iskopan. Datume smo složili mi, ali svaki stoji na stvarnom narodnom običaju ili sloju starog računanja vremena. Ništa ovdje nije izmišljeno ni iz čega; sve je izraslo iz nečega.
| Kada | Noć / dani | Što se obilježava | Praksa |
|---|---|---|---|
| 11. i 12. veljače | Velesova noć | Noć starog boga u dubini zime; vrijeme kad je stoka u štali, a blago se broji. Kod nas: noć obračuna i riječi. | Sat tišine, pregled godine, jedna zakletva, vuneni konac na zapešće. |
| 20. i 21. ožujka | Morana (ravnodnevica) | Smrt zime. Narod slamnatu Moranu pali ili baca u vodu da bi proljeće smjelo ući u selo. | Paljenje Morane: na papir ono što mora otići, pa u sigurnu vatru. |
| od 21. do 24. lipnja | Ivanje / Kupalo | Vrhunac svjetla. Krjesovi po brdima stariji od svih župa koje ih danas najavljuju. | Ivanjska vatra: krijes, društvo, jedna pobjeda naglas, pjesma. |
| 2. kolovoza | Dan groma | Ilindan, dan kad je Perun dobio novo ime i ostao u službi. Naš spomen na mehanizam: bogovi se ne ubijaju, bogovi se preodijevaju. | Dan opreza prema svakoj vlasti koja se prikazuje vječnom. Pročitaj nešto iz biblioteke; grom voli neuke. |
| sredina studenog | Mratinci, vučji dani | Dani vuka u narodnom kalendaru: vrijeme kad se zvijer poštuje, imenuje oprezno i ne izaziva. | Tjedan granica: reci jedan „ne” koji odgađaš cijelu godinu. Vuku se ne objašnjava, vuk se pokaže. |
| od 25. prosinca do 6. siječnja | Nekrštene noći | Dvanaest noći izvan reda, kad po predaji haraju karakondžule, rupa u kalendaru koju nijedan sustav nije uspio zakrpati. | Inventura sjene: dvanaest pitanja, dvanaest stranica, pisano rukom. |
Napomena: tko slavi Božić, slavu, Bajram ili ništa od navedenog, slobodan je čovjek i naš kalendar mu ništa ne oduzima. Kolo godine se vrti za sve; mi samo biramo gdje ćemo zastati.
Pitanja i odgovori
Sva pitanja koja ćeš postaviti već su postavljena, obično uz prijekorno kimanje. Ovdje su odgovori, bez uvijanja.
Vjerujete li u Sotonu?
Ne. Ne vjerujemo da Sotona postoji, ni kao biće, ni kao sila, ni „malo, za svaki slučaj”. Isto vrijedi za demone, anđele i duhove. Zapadni sotonistički pokreti (koji su nam metodološki rođaci) također su većinom neteistički: lik pobunjenika koristi se kao simbol, ne kao božanstvo.
Naša razlika: nama ni taj simbol nije trebao doći iz uvoza. Balkan ima vlastitog „vraga s poviješću”, boga kojeg su proglasili vragom. Zato Veles, a ne Sotona.
Je li Lucifer isto što i Sotona? I zašto tvrdite da je dobar?
Povijesno, nisu isto. Satan je hebrejska riječ za protivnika ili tužitelja: funkcija, ne ime. Lucifer je latinski naziv jutarnje zvijezde, Venere pred zoru, naše Danice. Spojili su ih tek kasniji prevoditelji i tumači, i od zvijezde napravili optuženika. U modernoj upotrebi Lucifer označava svijetlu stranu istog arhetipa: znanje, zoru, uspravan hod.
Kad kažemo da je Lucifer dobar, ne kanoniziramo biće, bića nema. Kažemo da je ono što taj lik nosi, svjetlo, znanje, odbijanje puzanja, dobro, i da povijest to potvrđuje svaki put kad se neko „zabranjeno znanje” pokaže kao tiskara, cjepivo ili pravo glasa. Zlo kojim su te plašili pod tim imenom u pravilu se, kad se pogleda izbliza, pokaže kao nečiji strah od tvoje samostalnosti.
Dobro, a vjerujete li onda u Velesa?
Ne kao u biće. Veles je za nas arhetip: zbijena priča o tome što se dogodi s radom, užitkom, znanjem i riječju običnog čovjeka kad se vlast mijenja. Nitko ovdje ne pali svijeću Velesu i ne moli mu se, to bi bilo samo novo klečanje s egzotičnijim imenom.
Među nama ima ateista, agnostika i onih koji vole obred kao umjetnost. Zajedničko im je jedno: nitko ne tvrdi da zna ono što se znati ne može, i nitko ne naplaćuje tuđi strah.
Je li ovo sekta?
Provjeri po popisu, po njemu se prepoznaje svaka sekta, uključujući one s velikim zgradama u centru grada:
Guru čija se riječ ne smije dovesti u pitanje? Nemamo. Članarina, desetina, „dobrovoljni” prilozi s popisom? Nema. Tajna učenja koja dobiješ tek kad se dovoljno uvučeš? Sve je na ovoj stranici. Odvajanje od obitelji i „nevjernih” prijatelja? Suprotno, sofra je svetinja. Kazna, ucjena ili sramoćenje za odlazak? Vrata su otvorena u oba smjera. Datum smaka svijeta? Ni jedan; kalendar nam je krug, ne odbrojavanje.
Ako ijedna od tih stvari ikad postane istinita za nas, primijeni prvo pravilo iz sekcije „Tko smo”: ustani i idi.
Žrtvujete li životinje? Radite li „crne mise”? Što je s krvlju?
Ne, ne i ništa. Nijedno živo biće se ne prinosi, ne ozljeđuje i ne plaši, nikad, nigdje, ni u šali. Naši „rituali” su kava, bilježnica, vuneni konac, kontrolirana vatrica za papir i pjesma za stolom. Tko traži krv, horor-rekvizite i obrnute križeve, promašio je i adresu i poantu: to je estetika filmova, a ne bilo koje stvarne sotonističke ili poganske prakse koju ovdje uzimamo ozbiljno.
Štoviše: budući da je Veles bog stoke, prema životinjama imamo pojačanu obvezu. Tko zlostavlja životinju, gazi točno ono što nam je znak.
Jeste li protiv kršćana, pravoslavaca, muslimana?
Ni protiv jednog čovjeka koji vjeruje. Sloboda savjesti koju tražimo za sebe vrijedi i za svakoga tko moli, posti i slavi, i branit ćemo je i njima. Tvoja baka sa svijećom, tvoj djed s tespihom: to su ljudi koji nešto iskreno nose, i pred tim se naklonimo.
Protiv smo institucionalnog licemjerja: trgovine strahom, miješanja oltara i vlasti, blagoslivljanja ratova, guranja vjere u dres. To nije napad na vjernike, najveće žrtve tog licemjerja upravo su vjernici.
Zašto ime „Crni Hram”? Zašto provokacija?
Crn zato što je sagrađen od svega što je proglašeno neprihvatljivim da bi se lakše vladalo: starog boga, tijela, divljeg znanja, neposlušne misli. Hram zato što je mjesto okupljanja i obreda, krug ljudi i stav, a ne zgrada. Ime ništa ne skriva i ništa ne uljepšava: uzima boju koju su nam dodijelili kao uvredu i nosi je kao kaput. Svaki posjetitelj u prvoj sekundi prođe test: hoće li pitati ili presuditi.
Provokacija radi provokacije nas ne zanima, jeftina je i kratko traje. Provokacija koja natjera na čitanje: to je već obrazovanje s boljim marketingom.
Je li ovo srpski, hrvatski ili bošnjački projekt?
Da. Odnosno: ne. Odnosno, pitanje je promašeno, i to je poanta. Veles je štovan stoljećima prije nego što su se naša današnja imena uopće rodila, a demonizirali su ga svi kasniji sustavi podjednako. Slavenska mitologija je jedina baština na ovom poluotoku oko koje se nije moguće posvađati po šavovima iz devedesetih, starija je od šavova.
Pišemo namjerno miješanim jezikom: gdje zapne, uzmi riječ koja ti je draža. Razumjet ćemo se. Uvijek smo se razumjeli, to i jest bio problem onima koji su nas dijelili.
Kako postati član? Koliko košta?
Ništa ne košta i nema iskaznice. Član si ako živiš korijene, a to nitko ne može provjeriti osim tebe, što je i jedini nadzor koji priznajemo. Želiš li formu, evo je: pročitaj cijelu ovu stranicu, prespavaj, pa u Velesovu noć (ili bilo koju drugu, kalendar je sluga, ne gospodar) izgovori vlastitu zakletvu iz manifesta: ne klečati gdje mogu stajati, ne šutjeti gdje mogu govoriti, ne pljuvati po tuđoj slobodi.
To je cijela inicijacija. Skupa je točno onoliko koliko ti je teško održati riječ.
Smiju li i mladi čitati ovo?
Ideje su otvorene svima. Ne dijelimo ljude po godinama i ne stavljamo katanac na razmišljanje, jednako kao što ga ne stavlja nijedna crkva, džamija ni knjižnica: nauk je nauk, čita ga tko hoće. Dvije stvari ipak ostaju zdravorazumske. Prvo, odgoj djece pripada roditeljima, ne nama, i to branimo dosljedno, jer autonomija koju tražimo za sebe uključuje pravo svake obitelji da svoje dijete odgaja po svojoj savjesti. Drugo, zavjet je odluka koju čovjek daje kad je dovoljno star da je stvarno drži.
Kome je šesnaest i „sve mu je jasno”: čitaj, pitaj, sumnjaj slobodno, a za zakletve ima vremena. Veles je čekao tisuću godina; može i dvije.
Je li ovo uopće legalno?
U potpunosti. Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti ustavna je kategorija u svim državama regije i temeljno pravo po Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (članak 9.). Neteistička životna stajališta uživaju istu zaštitu kao i teističke vjere. Ne radimo ništa protuzakonito, ne pozivamo ni na što protuzakonito i ne skrivamo se, ova stranica je javna upravo zato.
Jedino što ovdje krademo jest vatra, i to isključivo u metaforičkom smislu iz osmog korijena.
Kakav je odnos prema ženama? Prema LGBT ljudima?
Korijen je isti za sve: tvoje tijelo, tvoj život, tvoj put, tvoja gora, u koju nitko bez poziva ne ulazi. Vila iz panteona nije tamo slučajno: divlja ženska sloboda koju selo proglasi opasnom točno je onoliko koliko je selu potrebna. Svaka odrasla osoba voli koga voli i živi kako živi, i to nas se ne tiče dalje od jedne stvari: braniti joj to pravo kad ga netko gazi.
Tko misli da mu vjera daje pravo upravljati tuđim tijelom, došao je na krivu stranicu, i vjerojatno mu treba baš ova.
Molite li se? Meditirate li? Što je s „magijom”?
Ne molimo se, nemamo kome, a i kad bismo imali, klečanje nam je protivno statutu. Ono što imamo su rituali: pažljivo režirane radnje koje rade na jedinom mediju za koji imamo dokaz da postoji, na tvom živčanom sustavu. Svijeća sužava pažnju, zadana riječ obvezuje, vatra zaključuje, krug povezuje. To možeš zvati psihodramom, higijenom uma ili kazalištem za jednoga; narod je to zvao običajima i znao je zašto ih drži.
„Magija” koja tvrdi da mijenja vrijeme, liječi rak ili nalazi izgubljeno zlato, nije naša. Za to imamo meteorologe, liječnike i policiju, tim redom.
Zašto vam uopće treba religija? Zašto ne „samo filozofija”?
Zato što čovjek nije mozak na stalku. Ideje koje ostanu ideje umru do ponedjeljka; ideje koje dobiju kalendar, obred, pjesmu i stol, te prežive stoljeća. Religija je najstarija tehnologija za održavanje smisla, i predugo smo dopuštali da na nju drže monopol upravo oni koji uz nju prodaju i strah.
Mi uzimamo tehnologiju, a monopol razbijamo: obred bez ucjene, zajednica bez čopora, svetost bez natprirodnog. Ako ti za isto ne treba nikakva forma, čestitamo, onda ti ništa i ne nudimo. Vrata su otvorena i kad su nepotrebna.
Odakle vam pravo da „izmišljate religiju”?
Odande odakle i svima prije nas. Svaka religija je jednom bila nova; svaka je sastavljena od starijih dijelova, na saborima i u sporovima, rukama ljudi s imenom i prezimenom, samo se to poslije zaboravi, jer starina bolje naplaćuje. Mi tu proceduru ne skrivamo nego je stavljamo na naslovnicu: da, ovo je sastavljeno, ovdje i sada, iz stvarnih narodnih slojeva i uz popis literature.
Razlika između nas i onih koji se mršte: mi svoj šav pokazujemo. Tko tvrdi da njegov šav ne postoji, taj ti već nešto prodaje.
Biblioteka
Osmi korijen bez ove sekcije bio bi prazna priča. Ovdje je pošten popis: što pročitati, kojim redom i zašto. Klasici u javnoj domeni čitaju se besplatno i legalno; moderne knjige se kupuju ili posuđuju u knjižnici, ne vjerujemo u klečanje, ali vjerujemo u plaćanje pisaca.
Slavenski korijen, odakle je Veles
| Djelo | Autor | Zašto čitati | Gdje |
|---|---|---|---|
| Stara vjera Srba i Hrvata | Natko Nodilo | Pionirska studija (od 1885. do 1890.) o pretkršćanskoj vjeri naših krajeva. Zastarjela mjestimice, ali temeljna, i u javnoj domeni. | Internet Archive |
| O srpskom vrhovnom bogu i studije o mitologiji | Veselin Čajkanović | Klasik o pučkoj religiji, kultu predaka i podzemnom bogu, izravno relevantno za Velesov trag u narodnim običajima. | Internet Archive |
| Božanski boj · Zeleni lug · Gazdarica na vratima | Radoslav Katičić | Moderna filološka rekonstrukcija svetih tekstova stare vjere, uključujući dvoboj gromovnika i zmije iz naše treće sekcije. Vrhunska znanost, čitka. | Knjižnica / knjižare (Ibis grafika & Matica hrvatska) |
| Srpske narodne pjesme (zbirke) | Vuk Stefanović Karadžić | Sirovi materijal: hajduci, vile, zmije mladoženje i moralni svijet epike. Javna domena. | Internet Archive |
| Slovo o Igorevu pohodu | nepoznat (12. st.) | Spjev u kojem je pjevač „Velesov unuk”. Kratko, staro, i jedan od rijetkih Velesovih spomena crno na bijelom. | Internet Archive |
Javna domena, mit pobune, besplatno i legalno
| Djelo | Autor | Zašto čitati | Čitaj |
|---|---|---|---|
| Izgubljeni raj (Paradise Lost) | John Milton | Književni praotac svakog dostojanstvenog pobunjenika: ponos, pad i retorika koja je i protivnike ostavljala bez daha. | Gutenberg |
| Vjenčanje neba i pakla (The Marriage of Heaven and Hell) | William Blake | Najkraći i najžešći anti-dogmatski tekst ikad: energija kao vječni užitak, poslovice pakla. Naš osmi korijen u stihu. | Gutenberg |
| Kajin (Cain: A Mystery) | Lord Byron | Drama o prvom čovjeku koji je pitao „a zašto?”, i o cijeni tog pitanja. Byron na vrhuncu drskosti. | Gutenberg |
| Oslobođeni Prometej (Prometheus Unbound) | P. B. Shelley | Arhetip kradljivca vatre protiv kozmičke tiranije, bez ijednog pentagrama, a buntovnije od svih. | Gutenberg |
| Pobuna anđela (La Révolte des anges) | Anatole France | Satira u kojoj anđeli čitaju knjige i dižu bunu, s najvažnijim upozorenjem žanra: svaka revolucija može postati nova tiranija. Naš sedmi korijen ima fusnotu upravo zbog nje. | Gutenberg |
| Là-bas | J.-K. Huysmans | Dekadencija i okultni Pariz: odakle potječe cijela „crna misa” estetika koju filmovi i danas muzu. Čitaj kao povijest imaginarija. | Gutenberg |
Moderni i akademski, kupi ili posudi
| Djelo | Autor | Zašto čitati | Izvor |
|---|---|---|---|
| Children of Lucifer | Ruben van Luijk | Definitivna povijest toga kako se lik vraga preokrenuo iz optužbe u identitet. Naša treća sekcija u svjetskom mjerilu. | OUP |
| Speak of the Devil | Joseph P. Laycock | Kako moderni neteistički pokret (The Satanic Temple) koristi religijsku formu za obranu sloboda. Studija metode koju i mi rabimo. | OUP |
| The Invention of Satanism | Dyrendal, Lewis, Petersen | Trezven akademski pregled: kako se „izmišlja” religija u moderno doba, i zašto to nije uvreda nego opis postupka. | OUP |
| Satanic Feminism | Per Faxneld | Lucifer kao osloboditelj žene u 19. stoljeću: demonizacija ženskog znanja, od Eve do vile. Podloga našeg odgovora o ženama. | OUP |
| Satanism: A Social History | Massimo Introvigne | Velika društvena povijest sotonizma i, jednako važno, panika o sotonizmu. Cjepivo protiv moralnih panika koje i ovu stranicu čekaju. | Brill |
| The Satanic Bible | Anton Szandor LaVey | Temeljni tekst zapadnog individualističkog smjera. Čitaj kritički: pola je oštroumno, pola je kabaret, i sam LaVey bi se s omjerom složio ovisno o danu. | HarperCollins |